Kad ti pričam o gorštacima, ti ne slušaš.
Mislim, slušaš, ali ne čuješ.
O hajdučkim konacima i glavosjecima.
O sabljama u krvi, o barutu.
O prisojima, osojima, nemanjićkim vinogradima,
grobljima, junačkoj sreći.
O guslama i korotnim maramama, o zmajskim jamama.
O moračkim urvinama i vrletima.
O krvavom mjesecu, o onome što je onda skinuo vodenički
kamen i zavitlao ga visinama, pa se kamen pretvorio u još
jedan i opet krvavi mjesec…
Pa opet o krvavim ljudima i krvavom mjesecu.
Nikad dosta krvi…
Pa opet zavojničim, pa opet zaguslam…
O onome kaluđeru iz onoga namastira što je onom Turčinu
onim krstom prosuo dušmansko oko.
Pa ga krstom i preklao.
O nazdravičarima i prorocima.
O razvaljenim kućama…
O opoganjenim crkvama.
O popišanim ognjištima, nekadanjim ljuđima,
sadašnjem nesojluku…
O bitkama, Mojkovcu, opet o krvi…
I sve tako kao da se usov pokrenuo.
Krvavi.
Kao da se krvava stijena opučila sa vrha krvavoga…
Dok ne smalakšem.
U fotelji, u papučama, nasipam sebi treću, zavičajnu.
A ti kao slušaš, ne čuješ.
Samo da se silna krv brzo razvodni.
Da se barutni dim razvije.
Da se arlak slegne.
A meni dođe, baš mi dođe…
Da iskočim iz sopstvenih papuča, pa da te prodam
u bijelo roblje…
Gospodarice moja…
