Kroz park, brzim hodom, po čvrstom dogovoru.
– Pa pričekaj malo! – buniš se.
– Pa rekli smo brzi hod – durim se.
– Ali to je prebrzo! – opet se buniš.
– Ali ja ne mogu sporije – opet se durim.
– Pa uspori malo! – buniš se.
– Pa kako da usporim – durim se.
– Pa lepo, uspori! – opet se buniš.
– Pa to ne bi bio brzi hod – opet se durim.
– Nego šta bi bilo?! – buniš se.
– Običan hod – durim se.
– Pa ja moram da trčim da bih te stigla! – opet se buniš.
– Pa ti trči – opet se durim.
– Ali, rekli smo brzi hod! – buniš se.
– Pa ovo je brzi hod – durim se.
– Možda jeste za tebe! – opet se buniš.
– Za svakoga je – opet se durim.
Onda odustaješ.
Kreneš u suprotnom smjeru.
– Tvrdoglav si kao magarac! – dovikneš.
– Dosadna si kao krvopija – pomislim…
Boris Jovanović
Iz knjige Mala moja
Izdavač – Povelja Kraljevo
