Tragikomičesko sobitie na početku 21. vijeka
Lica: Milo Prvi i Petar Drugi
Milo Prvi, lijep, visok, krasan, naočit, znamenit, britak i raspoložen, pristupa svečanim paradnim korakom:
– Zdravo, kolega i zemljače!
Petar Drugi (zamišljen sa bolnim osmejkom):
– Pomaga Bog, krasni đetiću!
Milo Prvi:
– Dragi kolega, ja u Boga baš i ne vjerujem,
a da sam đetić, baš i nijesam…
Od tebe sam stariji!
Petar Drugi:
– Ja vjerujem, a ti ne vjeruješ,
slične su nam muke i nevolje!
Ja sam rođen davnijeh godina,
pa što reče da si od me stariji?
Milo Prvi:
Jesi rođen, ali si i umro!
Petar Drugi:
Može biti da sam stvarno umro!
Pa što zboriš s mrtvijem čojekom?
Milo Prvi se ponešto ušeprtlji, zastade i zamisli se, lecnu i poklecnu, nastavi silom se osmjehujući:
De, kolega, nećemo o tome…
ja sam došo da te razonodim…
Petar Drugi:
Teška mi je moja razonoda
sve gledajuć` šta mi braća čine
iz ovoga mrtvoga zindana…
Milo Prvi:
Treba li ti štogođ, moj zemljače?
Petar Drugi:
Malo neba i nešto kamena…
Milo Prvi:
Zar kamena na vrh Gore Crne?!
Petar Drugi:
Ištem kamen što su oburdali
oni pređe što su zavladali
i suvotu Božju porušili
i zbacili sa glave Lovćena…
Milo Prvi:
Ne jedi se, moj dragi kolega,
ja sam doša` da šalu činimo…
Petar Drugi:
Ne jedim se, no sam odveć tužan,
gledajući dolje na drumove,
što zborite i kako činite,
što pravite sramne maškarate
i ružite Crnoj Gori lice…
Milo Prvi:
De, zemljače, što si zagorčio,
nije tako kao što izgleda…
Petar Drugi:
Nije tako, no je još i grđe,
to ne viđe Draško u Mlecima,
mili Bože, daj im da ozdrave…
Milo Prvi:
Ne spominji Boga, moj kolega,
jer od njega neke vajde nema…
Petar Drugi:
E, đetiću, krasni nevjerniče,
teško meni koji povjerovah,
lasno tebi koji ne vjerova,
nekako smo i u tome braća…
Milo Prvi:
Biće bolje i tebi, zemljače,
vremena su takva, moj rođače…
Petar Drugi:
A što braću braćom ne zovete,
i što jezik serbski protjeraste,
što činite, ako Boga znaste…
Milo Prvi:
Ti uporno o Bogu, vladiko!
Petar Drugi:
Oprosti mi, moj krasni đetiću,
što od tebe tražim odgovora…
Milo Prvi:
Tako bješe, a tako i mora!
Petar Drugi:
Ne jedi se i ne muči sebe,
znam da mnogi kaštigaju tebe,
idi s mirom i ponekad dođi,
idi zbogom, putevima pođi…
Milo Prvi:
Rekoh li ti da ja ne vjerujem,
u nevjeri ja mlađan stolujem,
stolovaću i u inat sebi,
ne vjerujem Bogu, a ni Tebi!
Petar Drugi:
A ja jadan još uvijek vjerujem…
Milo Prvi žurno i ljutito odlazi. I tek što je iskoračio iz tamnoga zindana zasužnjenog vladike, ljuto se pokajao, jer je, po starom dobrom običaju, debelo prenaglio i zaorao pogrešnu brazdu…
Petar Drugi očinski zabrinut i tužan gleda za gorostasnim đetićem – pobjedonoscem…
Teška vrtutma nad Lovćenom, munje svitkaju, gromovi nebesa razlamaju.
Kao da će vanredni izbori…
