Koptisale muve ovih dana. Iju li iju. Vele pametari: mora tako u ovo doba godinice, poslije onih silnih kiša…
Savaot odvrnuo nebesku česmicu, tako vele pametari, umalo nas podavio. I još dodaju: čudne štete…
Savaot zavrnuo česmicu, pa sad pustio muve, tako mu je to po višem rasporedu…
Zunzaraju li zunzaraju, a pametari vele: nije ništa, kako će…
Muve kao muve i ne razmišljaju mnogo o ontološkim, antropološkim, teološkim, sociološkim, ekonomskim, metafizičkim i drugim pitanjima, koja, ruku na srculence, i nijesu toliko važna…
Muvino je da leti i da zukti, da ponekad sleti i da uzmakne muholovcu koji je katkad vreba. Od muve sasvim dovoljno…
Čemu li služe muve, pitaju se pametari koji vole da se pitaju i kad pitanja nemaju mnogo veze sa pameću…
Služe vjerovatno nečemu, kao što nečemu i služe neka čeljad kojih nije malo. A čemu, Savaot zna. Onaj koji zapovijeda i nebu i muvama i svemu na nebu, pod nebom i pod zemljom…
Muva, dakle, ima neku svrhu postojanja, a kakvu: pitaj onoga koji sve zna, ali obično ne odgovara na suvišna pitanja…
Zato: ćuti i trpi, brani se od muva, navikavaj se na njihov strašni zuj i jezivu nečist, pa odgovor na pitanje: ako dođe, dođe…
Dok god čepamo zemljicom crnom, oko nas i iznad nas zuznzaraće muve, naše vječite pratilice…
Tako nam je upisano, pridodaju pametari zagledani u knjige starostavne…
Pametan insan se prilagođava raznim neprilikama. Tako se i prilagođava muvama koje mu ponekad stvaraju neizdrž i pravu-pravcatu egzistencijalnu jezu.
Pametan insan vjerovatno ovako tolkuje: Muva je muva, čeljade je čeljade, tako je kako je, moramo naći modus vivendi. A to znači: pronaći kompromis. Tako mu je to u ovom našem dukljanskom transatlantskom zujkavom carstvu…
Čeljadetu- ono što mu sleduje, muvi- njeno sljedovanje…i životić ide dalje.
Ako se prepustimo zanosu antimuvizma, uništićemo sebe, a muve će opstati. Jer, muve su svakako otpornija vrsta i svakako će muvlji svijet nadživjeti kratkovijeko čeljadeće hodanje zemljom. Pogotovo ako je to hodanje uspravno i dostojanstveno…
Što prije shvatimo i prihvatimo gorenavedenicu, lakše ćemo podnijeti muvlja vremena.
Stoga: ignorišite muve, jer one su tu odvajkada: zazujkale su prije nas, zujkaće i poslije nas.
Nekako nam se čini da je taj muvlji zuj nešto na čemu u velikoj mjeri počiva ustrojstvo savremenog svijeta.
Bez muva, kako bi se u kreativnom bunilu dok muve zuje moglo zaključiti, ne bi ni bilo ovoga što nas je u našem vaktu snašlo, a baš nas je snašlo…
Božemiprosti, kao da muve upravljaju zemnim stvarčicama i kreiraju svojom čuvenom muvljom pameću i čašću ovo u čemu uživamo i u čemu ćemo tek uživati…
Prilike su izgleda takve, takva nam je talija: muve nikada neće ličiti na ljuđe, a ljuđi su izgleda počeli sličiti muvama.
I zato je ova omorina koja se baš otegla i koja se ne oteže od juče, pravo- pravcato muvlje doba…
Sve nam zuji od muvljega leta, a sloboda nam liči na muvu u čaši…
Elem, muva-kategorija iz naslova nema nikakve veze sa boksom. Boks je, za neupućene nježne i tankoćudne građane, stari olimpijski sport i plemenita vještina. Naravno, ukoliko se njome bave plemeniti ljudi, a ne neplemenite muve.
Muva kategorija u boksu je od četrdeset devet do pedeset dva kilograma. Tako je makar bilo, dok se ovaj koji ovo piskara bavio boksom. Uglavnom kao gledalac.
I uvijek mi je bilo krivo zašto se bokserska kategorija od četrdeset devet do pedeset dva zove: muva-kategorija. Jer pravi bokseri nemaju nikakve veze sa muvama.
Sa muvama imaju veze oni koji odista liče na muve. I zato se ne pitajte šta to zunzara…
