Svake nedjelje u Toledu volio sam slušati vojnu muziku, muziku na šetalištu, koju u starom romantičnom gradu, baš kao i u najbanalijem okružnom središtu, garnizon poklanja domaćem stanovništvu.
Vidio sam dame, gospođice i elegantnu gospodu koja će ih oženiti. Koliko li samo duha ima u pogledu šesnaestogodišnje Toleđanke! Za taj se duh djevojčice pripremaju, a starice u sebi čuvaju njegov plamen. Ipak, najljepše Španjolke su u Valenciji, a vodiči ne preporučuju divljenje Toleđankama. One su niske i, kako kažu, hlorotične. Ja sam ih, međutim, vidio u cjelini, skladne, nesklone bilo kakvoj nespretnosti, ni drske ni odveć čedne, s očima ispunjenim čudesnom dušom; divio sam se u njima nježnosti, uljudnosti jedne stare civilizacije. Mlade sluškinje, koje su vojnici oblijetali, nadgledale su uglednu djecu, nalik onoj koja bosonoga, hitra i očiju blistavih od svjetlosti, na užasnim oblim kamenovima ovog krševitog Toleda, s vedrinom neprestano traže sitniš. Usred ove gomile u svijetlim toaletama i ušuškane u beskrajno tihu muziku, na ovim stotinama mladih lica koja nose teret stoljeća, bez ikakve stručne spreme raspoznavao sam brojne varijetete semitskog tipa: Arape i Jevreje odjevene po španjolski.
U cijeloj Španjolskoj nema nijednog Jevreja, izuzev par bankara u Madridu. „Mi ih se bojimo“, govore smijući se ovi hrabri Španjolci. Tačno je: auto-da-fei su kod Izraelaca ostavili istinsku odbojnost prema prelasku Bidasoe. Ovi veliki ljubitelji starina ne bi voljeli, kao što ja to činim već petnaest dana, živjeti po sumornim samostanima naseljenim nemilosrdnim svecima.
Neka se umire! Inkvizicija se, nakon što je u načelu bila vrlo popularna, nanijela najtežu štetu nizom grešaka, spalivši jadne đavole koji nisu bili ni Jevreji ni judaizanti. Errare humanum est. Ipak, više niko ne želi preuzimati taj rizik.
Ali ako u Toledu više nema nijednog Semita koji bi rekao: „Ja sam Jevrej“, ili pak: „Ja sam Arap“, bezbrojna lica to glasno poručuju. Šetajući oko paviljona za muziku, na Toledskoj Alamedi, činilo mi se da gledam ilustraciju ove čuvene knjižice El Tizon, koja je sablaznila, razbjesnjela i užasnula društvo za vrijeme Filipa II.
El Tizon je pamflet, najkraći i najuži, ali strašan po svojoj istinitosti, koji je kardinal Francesco Mendoza y Bovadilla napisao da bi osvetio neuspjehe bratića od kojeg se tražila potvrda o čistoti krvi (ili možda, na hrišćanskiji način, da podsjeti na poniznost oholu vlastelu).
Kakea upečatljive slike, koje otkrivaju cijelu jednu civilizaciju, u ovom španjolskom naslovu: El Tizon de la Nobleza Espanola o Maculas y Sambenitos de sus linajes? Tison — ogaravljeno, dimljivo drvo bez iskre, gotovo mrtva grana heraldičkog drveta. Kardinal nabraja sve velike španjolske porodice, bez laskanja i ulagivanja, kako nam kaže, i u svakoj otkriva mrlju maurske ili jevrejske krvi. Na ove glave ponosnih hidalgosâ on trese svu starudiju ovih plašteva srama, ovih sambenita koje je Inkvizicija bacala na ramena otpadnika ili jednostavno onih koje je prepoznala kao sumnjive zbog heretičkih praksi, ili pak jevrejskih i arapskih veza. Svim velikim rodovima on pokazuje njihova sambenita, i na ta ohola čela polaže pepeo svog Tisona.
Ovaj mi pamflet pomaže shvatiti Toledo. Gledajući ova lica koja prolaze i vraćaju se na trg, čovjek se prisjeća da je nakon povratka katoličkih kraljeva i odlaska maurskih prinova, sama osnova stanovništva ostala arapska i jevrejska, do te mjere da bi se, bez stalnog truda crkvene administracije, Toledo vlastitom težinom vratio Kuranu i Bibliji.
U ovom gradu nekromanta i Kabale, veliki intelektualci Izraela sakupili su i komentarisali baštinu Judeje, Babilonije i sjeverne Afrike. Toliki je bio sjaj njihove nauke da ime Toleda u svijesti rasutog naroda budi sjećanja jednako snažna kao Tiberijada i Jeruzalem. Prelazili su zemlju i more da posjete sve zajednice, od Provanse i Languedoca pa sve do Egipta. Kritikovali su ideje kršćana, ili bolje rečeno, ideje ljudi s sjevera, i zato što se one kose s njihovim naslijeđenim načinom osjećanja, učili su da one proturječe razumu.
Ovi nemirni ljudi istančanog duha, podjednako nadareni za finansije i filozofiju, imali su najprivlačnije sestre koje su u svojoj mladosti disale sve draži Pjesme nad pjesmama. One su hiljadama puta bile junakinje tragedija nalik onima koje nam Lope de Vega pripovijeda (u Toleđanki) o onoj čuvenoj Rachel, koju su prozvali Formosa i koju su plemići ubili na same oči njihovog kralja, jer ga je držala pod svojim čarima.
Ruševine jevrejske četvrti u Toledu nose u sebi osobitu poeziju. Ona nije iz prvog reda. Sastoji se od mješavine poniznosti, dugog jadikovanja, pronicljivosti i haremskih užitaka. Mislim na naslov koji je jedan od ovih učenih Jevreja upisao na komentar Talmuda: Zbrka mirisa. Eto što priliči da okarakteriše moći i zavodljivosti Izraela. Uzalud je ponosna Španjolska ugušila iskušenje. Vjerujem da ga ponovo susrećem oko paviljona za muziku na ovom toledskom trgu. Ove šetačice užarenih očiju ići će moliti devetnicu u čast rođenja svete Terezije, zaštitnice Španjolske, ali zar u latinskim riječima koje šapuću s toliko iskrenosti neće izraziti orijentalnu dušu?
Čovjek neizbježno zamišlja da mnoge od njih pripadaju onim legendarnim porodicama koje su, u tajnosti svojih palata sa grbovima, dugo nakon abjuracije svojih predaka, sačuvale vjeru i običaje judaizma. Ove povratnike vjeri stara je Španjolska s užasom nazivala Marranima, prokletima (da budem tačan, svinjama). Prividno kršćani, odani posjetioci crkvenih obreda, oni su svojoj djeci prenosili obrede Jehovine. Između Inkvizicije i ovih Marrana, bogatih, povezanih s visokim plemstvom i stalno izloženih narodnom bijesu, vodila se stoljećima strašna borba u sjenci, u kojoj su licemjerje i istrajnost prkosili svim resursima špijunaže i okrutnosti.
Jedan od njih, veliki Maimonid, ustanovio je da izgovaranje jedne prazne formule ne predstavlja idolopoklonstvo. Može se javno proklamirati istinitost misije Muhameda ili Krista, to je bez značaja. Podliježući nasilju, čovjek ne prestaje biti Jevrej. Bez sumnje, bilo bi časnije umrijeti negoli se odreći Jehove, ali u samom interesu Izraela ne može se ni zahtijevati ni savjetovati mučeništvo. Dovoljno je u tajnosti ispuniti onoliko vjerskih dužnosti koliko se može. Ne znam ništa što je više u neskladu s tradicijom časti koju nosimo u svojim dušama, ali ni ništa što se čini boljim u saglasnosti sa samim životom. Maimonid je zaista napisao traktat poraženih. On daje umijeće trajanja; on uči prilagođavanju porazu: to je tajna Izraela.
Napuštajući muziku, dok sam prolazio kraj crkve Santiago del Arabal, pade mi na pamet da u nju uđem. Tu se vidi propovjedaonica s koje je Vincent Ferrer, početkom petnaestog stoljeća, raspaljivao stanovništvo protiv Arapa i Jevreja. Postizao je brojna pokrštenja, ali da bi išao brže, jednog lijepog dana sišao je sa svoje propovjedaonice i, praćen slušaocima, uputio se u jevrejsku četvrt. Upao je i očistio njihovu sinagogu, koja je danas poznata kao Santa Maria la Blanca, dok se u Tajo bacao veliki broj nevjernika… Ništa nije ljepše u posljednjim satima dana od ovih ponora u kojima velika rijeka valja svoje vijek žućkaste vode.
Na drugoj obali prostire se krajolik nalik Palestini, odakle mi proroci nude riječi da oplakujem vječnu propast Jeruzalema… Nema sumnje da je Ferrer, polazeći u taj podvig i videći revnost svojih pratilaca, već bio blažen, ali kada su svi Jevreji završili u Taju, postao je sveti Vincent Ferrer. Dvije linije urezane u kamen u crkvi Santa Maria la Blanca komemoriraju upad ovog sretnijeg Drumonta. A u maloj crkvi Santiago del Arabal, gdje je održao taj čuveni skup, od tada se, iz poštovanja, prestala koristiti propovjedaonica. Njezin je prostor zauzela stroga bista ovog svetog čovjeka, koji u lijevoj ruci drži teški krst kojim je usmjeravao svoje pristalice.
I eto, obišao sam Toledo uzduž i poprijeko, u svako doba, a njegova duša i dalje ostaje pod četvorostrukom bravom. „Kuće ovoga grada“, kaže šarmantni Théophile Gautier (čija neukrotivo melankolična uspomena lebdi u pozadini svih naših španjolskih užitaka), „imaće istovremeno nešto od samostana, zatvora, tvrđave, a pomalo i od harema.“ U njima udahnijem užitak čije ime ne znam, i nešto poput grijeha što se miješa s čitavom prošlošću ljubavi, časti i religije. To je misterij Toleda i mi bismo ga htjeli dokučiti. Ali ko bi nas mogao voditi? Cijelo je društvo pobjeglo iz ove carske ruševine. Moglo bi se dobiti najljepšu palatu za dvadeset hiljada pezeta, a odlične za deset hiljada. Ovdje ostaju samo sitni posjednici koji se ne mire s tim da vide strance kako dolaze. Moj frizer, zatečen mojim dugim boravkom, u trenutku kada se obični turisti pristigli ujutro vraćaju uveče, govorio mi je: „Le gusta a ud Toledo? Vale poco. No hay sino algunas antigüedades solamente.“ (Sviđa vam se Toledo? Malo vrijedi. Ima samo poneka starina.)
Trebalo je čuti ton s kojim je izgovorio to vale poco i solamente!
U ovoj pustinji, El Greco, otkriven s velikom mukom, podario mi je, prenio mi je tajnu Toleda.
Moris Bares
Tajne Toleda
