Glasoviti njemački publicist i urednik dnevnika Frankfurter Allgemeine Zeitung u neuobičajenom tekstu poziva čitatelje: Nemojte čekati neki veliki praznik, okupite sada svoju obitelj, ZDF-ova trodijelna mini-serija Naše majke, naši očevi počinje u nedjelju i posljednja je prilika da se priča o ratu ispripovijeda mlađim generacijama
Čovjeku bi trebalo šest pari očiju da pogleda taj film. Šest pari očiju koji nisu ništa drugo nego pogledi triju generacija: baka i djedova, roditelja i djece. Morali bi zajedno gledati što se odvija na ekranu. Onda bismo možda shvatili kako je to kada se mrtvi vraćaju u život.
Stoga želim dobronamjerno poručiti čitateljima: okupite u nedjelju svoju obitelj i gledajte zajedno televiziju. Ukoliko je moguće, roditelji bi trebali gledati ZDF-ovu trilogiju Naše majke, naši očevi zajedno s djecom (film mogu, unatoč nekoliko strašnih scena, gledati djeca starija od 12 godina). A, ukoliko to dopušta obiteljska demografija, zajedno s djecom svoje djece. Zašto bismo trebali čuvati takve dogovore za doček Nove godine? Otkucava jedan posve drugi sat: u Europi upravo izumire generacija koja je proživjela Drugi svjetski rat. Istječu minute i sekunde; ubrzo neće biti više nikoga od sudionika.
Priče koje nisu ispričane do ponoći nikada se više neće ispričati. Pitanja kojih se čovjek dosjeti prekasno, kada nema više nikoga tko bi mogao na njih odgovoriti. Što se tiče kolektivnog sjećanja,
sada je minuta prije ponoći. Još malo pa će sve biti samo fotografija, film ili knjiga. I baš na ZDF-u prikazuje se film koji će navodno pružati posljednju priliku da se vrijeme zaustavi i da dobijemo barem još jedan sat? Da, to je upravo tako. Reakcije onih koji su ga dosad pogledali to potvrđuju.
Pitanje je bilo: što niste mogli ispričati?
“Djeda opet priča o ratu”: to je oduvijek bila verzija stvarnih prilika u stilu Wilhelma Buscha, prije 1871. nego 1945. No pravo pitanje bilo je posve drugačije: što je to bilo što niste mogli ispričati?
Odgovor na to pitanje nije bio samo moralno težak. Bio je i gramatički težak. Rečenice trebaju subjekt, priče trebaju likove s kojima se možemo identificirati. Ali što ako nema ničega s čime bismo se mogli identificirati?
Nijemci su tražili zaobilazne putove i muku mučili kako bi riješili problem. Središnju ulogu poslijeratnih identifikacija dodijelili su dječjim likovima, nekome poput Oskara Matzeratha (Limeni doboš) koji više ne raste i kao odrastao ostane dijete ili pak školskoj zadaćnici u romanu Sat njemačkoga Siegfrieda Lenza – da spomenem samo najutjecajnije pripovjedne tekstove u prvom licu.
Dugo je prikaz odraslog subjekta u ratu bio rezerviran za klišeizirane štancane knjige poput Konsalikovih, sve dok nekadašnja djeca nisu sama postala odrasli, roditelji i konačno bake i djedovi.
Tu smo danas. I sada dolazi ZDF-ova trilogija i preuzima na sebe u najmanju ruku rizik da još jednom iznova ispriča priču. Doista: s jako mladim ljudima kao protagonistima, svi imaju između 20 i 25 godina. Ali to su mladi ljudi koji su u međuvremenu postali roditelji, bake i djedovi ili čak prabake i pradjedovi. Taj se film ne može odvojiti od te veze s našim svijetom Sadašnjosti. Čovjek se probudi u noćnoj mori. A tko je još uvijek u kontaktu s posljednjim preživjelima one generacije, taj zna da to nije feljtonistička metafora. Po danu su svi savršeno funkcionirali, već gotovo odmah po završetku rata, i posljednje scene u filmu to dobro prikazuju. Možda bismo se stoga trebali posvetiti noćima. Netko bi trebao napisati priču o tome tko je sve tijekom desetljeća te razmažene, uspješne Savezne Republike imao noćne more, a tko je mirno spavao.
NAŠE MAJKE, NAŠI OČEVI
Film želi znati: sada
To upadljivo, gotovo manično bavljenje snovima, kao na primjer u Spandauskim dnevnicima Alberta Speera, koji uvijek djeluju kao priče koje bi trebale biti ispričane i koje zapnu usred rečenice, sve
dok se na kraju cijeli čovjek ne pretvori u započetu, krnju rečenicu i nikada ne kaže što je zapravo htio reći. To je leitmotiv tog filma. On želi znati sada. Želi do kraja izgovoriti rečenicu. Naravno
da tu postoje strahovi. No prije nego što odmahnemo rukom, kako to sada neki čine jer to “više ne mogu slušati”, ili pak drugi koji punim pravom uzvikuju “Hitler sells”: ništa takvo nije ovdje u pitanju.
Pet prijatelja koji se 1941. nađu u Berlinu, među njima jedan Židov, i koji bi mogli biti naši roditelji ili bake i djedovi, mladi, simpatični ljudi, među njima nema pravog nacista. I sada film prikazuje kako se u samo četiri godine karakter, osoba, moral i zemlja iz temelja promijene. “Promijeniti” je ovdje samo druga riječ za proces potpunog uništenja. Kao gledatelj za vrijeme tri dijela tog filma čovjek se nalazi u stalnom traganju: cijelo vrijeme ima poticaj vezati svoje povjerenje uz jedan lik, s njim se identificirati i – ova riječ nipošto nije prepatetična – naći u neokaljanoj osobnosti neku vrstu moralnog i socijalnog utočišta. Upravo zbog toga je naslov Naše majke, naši očevi tako nadasve prikladan: arhetipska čežnja za nekime tko nas neće ostaviti na cjedilu. Ali čežnju koju film na početku promovira, svakom minutom sve više uskraćuje.
Barbarska hladnoća svijeta
Izuzevši progonjenog Židova Viktora, tu nema nikoga tko nije zahvaćen procesom moralnog samouništenja. To je, osim nekoliko scena, ono stravično na tom djelu: film reproducira barbarsku
hladnoću svijeta koji opisuje, uljuljkavajući gledatelja u iluzije koje odmah potom sam uništava. Opsežna literatura je sustavno osvjetljavala karakteristike počinitelja, od izvršnih trupa do političkog osoblja Trećeg Reicha.
Ali puno je teže razumjeti lik mlade medicinske sestre koja pomaže čak ruskim ratnim zatvorenicima i unatoč tome, tijekom jednog baš nepojmljivo rutinskog postupka, prokaže židovsku kolegicu. Ili lik koji uspije prozreti dehumanizaciju rata, koji se suzdržava parola, ali mu ipak padne na pamet da uporabi ratne zatvorenike za samoubilačko traženje mina. Nije moguće opisati sve detalje tog filma. Rijetko je kada prije, na primjer, bilo toliko bjelodano i shvatljivo kako je funkcionirao indoktrinacijski aparat nacionalsocijalizma. I zapravo još nikada nije bilo tako jasno prikazano da ni neprijatelji nacista nisu nužno bili prijatelji njihovih žrtava. Ta – autentična – priča Židova Viktora, koji upadne među partizane koji se ne libe sakriti svoj antisemitizam, jedna je od najdirljivijih trenutaka tog filma.
On prikazuje, za razliku od onoga čemu nas je naučila naša hollywoodska mašta, da su žrtve zapravo bile potpuno same i prepuštene sebi: civilizirani protusvijet ujedinjen u humanističkom gnjevu, svijet kakav je poticao na pobunu Thomas Mann u svojim govorima na radiju, bio je ustvari poput civilizacije nekog drugog planeta.
Nova faza prorađivanja iskustva
Taj film, koji je producirao Nico Hofmann i čiji je odličan scenarij napisao Stefan Kolditz, u svojoj neporecivoj snazi i monstruoznosti nosi također priliku da posljednje preživjele potakne da progovore bez dlake suzdržavanja. On pokreće, kao što su prve kritike s punim pravom istaknule, novu fazu u filmsko-povijesnom prorađivanju nacionalsocijalizma.
Nico Hofmann, koga poneki smatraju neozbiljnim zato što producira i neozbiljne tematike, sam je protagonist te nove faze. On, 1959. godište, koji se sada definitivno ubraja u velike producente
u zemlji, govori isto tako o svojoj majci i svojem ocu, i ne bi bilo pretjerano ustvrditi da se prihvatio sedmogodišnjega rada na filmu zato da zapodjene posljednji put razgovor sa svojim roditeljima.
Ozbiljnost, vjerodostojnost u detaljima i beskompromisnost koje je pritom pokazao divljenja su vrijedni te imaju ono nešto što može dotaknuti dušu cijele zemlje. Tko bismo mi sami bili u
tom filmu? Kakvi bismo postali da smo 1941. imali dvadeset godina? To su pitanja koja sežu u budućnost i koja su na kraju neizbježna, a koja veliko djelo Nica Hofmanna ostavlja za sobom u
gledatelju.
Slutnja o brutalnosti istine
I kad smo već kod dobronamjernih savjeta: još jedan poprilično zdravorazumski bio bi da se u aktualnoj raspravi o obveznoj televizijskoj pretplati i diskusiji o budućnosti javnih telekomunikacijskih
sustava argumentira pragmatičnije. Činjenica da se ZDF pod intendantom Bellutom upustio u rizik da proizvede taj film – već njegova sama brutalnost će potaknuti rasprave, ako zaboravimo da brutalnost filma tek daje naslutiti brutalnost onoga što se u stvarnosti događalo – zaslužuje više od velikog poštovanja. To pokazuje što sve može javna televizija i zbog čega je ona zapravo tu – a i obratno, za što smo mi tu: da ohrabrimo sudionike i da im damo do znanja da se takvi rizici mogu
isplatiti.
Možemo se nadati da će zemlja koja se podijeli oko nove epizode Mjesta zločina (Tatort) s Tilom Schweigerom i danima javno o njoj raspravlja, prihvatiti priliku, ili još prije, dar koji omogućava
istraživanje vlastitoga identiteta kao što to čini ova trilogija. To možda neće biti tako glasno niti će se zbivati u digitalnom real-timeu; rasprava će se, nadamo se, voditelji u obiteljima i među prijateljima, možda makar samo tako kako se dogodilo u redakciji ovih novina, naime da su veoma mladi ljudi pitali roditelje o već odavno preminulim bakama i djedovima.
Obiteljske povijesti i priče su mjesta gdje se proizvode identiteti; iz priča o neuspjehu i zakazivanju možemo više naučiti nego iz priča o uspjehu generacije ekonomskoga čuda. U Europi koja sada počinje zaboravljati što je nekoć bila, takve su obiteljske priče jezgra europske ideje – i dovoljno da se makar shvati: to je od nas udaljeno tek jednu generaciju.
Imamo priliku shvatiti
Pogledajmo taj film. Kritizirajmo ga (ili recenzenta), prigovarajmo izvedbi, glumcima (izvrsnim i posve nepotrošenima), ali barem ga pogledajmo. Nije to samo film, to je društvena platforma.
Ona omogućuje da se stekne barem nekakav dojam o tome kakvi su se snovi sanjali u noćima naše bogate republike, koji su se osjećaji krivnje prorađivali, koji ignorirali, i kako su oni mijenjali ono što smo doživljavali tijekom dana: generaciju političara koja je još znala što je bio rat, a onda i svih drugih, koji ne samo da su znali što je čovjek u stanju učiniti, nego čak i oni sami.
Ta svijest nestaje, a ovaj film je drži budnom. U svojem djelu Promatrati patnju drugih (Regarding the Pain of Others) Susan Sontag je napisala: “Mrtve ni najmanje ne zanimaju živi. Mi to ne shvaćamo. Jednostavno si ne možemo zamisliti kako je to bilo. Ne možemo si zamisliti kako je strašan, kako jeziv rat; i kako postaje normalan. Ne možemo razumjeti niti si zamisliti.”
To je izgovoreno iz perspektive mrtvih. Ali tako dugo dok još ima živih, imamo priliku shvatiti. “Dođite, razgovarajmo zajedno, tko razgovara nije mrtav”, glasi poznati redak Gottfrieda Benna. Nico Hofmann i ZDF pružaju nam sada za to priliku.
Frank Schirrmacher
prevela: Vesna Cvitaš
Izvornik – Frank Schirrmacher: Die Geschichte deutscher Albtraume, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 15. 3. 2013.
Frank Schirrmacher, 1959, studirao u Heidelbergu i Cambridgeu, od 1994. član uredničkog kolegija dnevnika Frankfurter Allgemeine Zeitung. Autor više knjiga, jedno od britkijih njemačkih pera.
Časopis Gordogan
