Dojadilo, a tek je počelo…
A ne zna se šta je više dodijalo: koronica ili priča o njoj…
Kad bi mogli, makar malčice o nečem drugom, kad bi se makar malo zaboravilo ovo
što nas je snašlo…
A, opet, da bude u skladu sa ovom milinom koja će možda brzo proći, a možda i
neće…
Malo optimizma nije naodmet: Možda se umire od korone, ali se skapavalo i prije
korone.
Možda je korona zaustavila život, no gdje li je to bio život prije korone, šta
li je to korona zaustavila u ovoj našoj zaustavljenosti…
Kako li se sve može umirati i kako li se sve može skapavati…
Šta li je život, a šta je životarenje ili životinjanje, šta je…
Kad sve ovo prođe, nije valjda da će se i ovo pretvoriti u stara dobra
vremena…
A ni to nije sasvim isključeno…
Volimo stara pripovijedanja, oprobane pripovjedačke tehnike: Bijaše to onda u
ona doba velje korone, neki manjkaše, većina, hvala Bogu, preteče i opet,
pobijedismo to crno čudo i ne znajući kakva će nas još crnja crnila snaći…
To je naša optimistička perspektiva, gotovo garantovana, mada ne mora i da bude
tako…
Ako pobijedimo predkoronske i postkoronske viruse, naći ćemo se na pobjedničkoj
strani…
Isplivaćemo iz septičke jame čiji miris i otrov odavno ne osjećamo u
adaptiranosti svojoj…
Može li nam makar korona pomoći da shvatimo da osim korone postoje mnogi
virusi, po svemu opasniji od korone…
Korona je možda sezonska guba, ali postoje i višesezonske, višedecenijske
epidemije…
Sve što nas je snašlo i sve u čemu nas je korona zatekla može biti predmet
epidemiologije…
Svaka naša antropologija je epidemiologija…
I naša sociologija je prava pravcata epidemiologija…
I naša psihologija, šta li je ako nije epidemiologija…
A šta je naša ontologija ako nije epidemiologija iliti virusologija…
Izgleda da je ovdje epidemiologija početak i završetak svega… kada makar
epidemiolozi ne bi bili na strani epidemije, naše šanse da pobijedimo sveopštu
epidemiju i ne bi bile baš tako male…
Govorim o vremenima poslije korone, jer ovdje nije riječ o koroni…
Korona je samo prelomna tačka.
Poslije nje idemo ili naniže, što je izvjesnije, ili naviše, čemu se još uvijek
nadam.
Ako sam i ranije kobajagi prorokovao da sva naša vremena s pravom postaju stara
dobra vremena, nadam se da ću ovoga puta omašiti…
Iako sam pesimistički optimista, teško mogu pojmiti vremena gora od ovih…
A može i gore…
Mada mnogo je teže da bude gore nego da bude bolje.
No, podsjetimo se: uvijek i nepogrešivo birali smo gore, a ne bolje…
I nikada nijesmo propustili šansu da propustimo šansu…
Zato je korona manji problem od svih drugih virusa koji su nas snašli. Korona
prosto-naprosto postaje dijagnoza koja nas trenutno spasava od svih drugih
dijagnoza.
Nekako je bolje umrijeti od korone, nego od tumora…
Korona-žrtve, to zvuči nekako mučenički, nekako povijesno…
Ima tu malo i patetike koja je neophodna u svim povijesnim vremenima…
A šta je sa žrtvama virusa gorih od korone?
Da li će ih neko nekad spomenuti…
One časne nesrećnike koji su stradali u ljudožderskim orgijama i perverznim
profitnim igrama onih koji sada brinu o nama i kobajagi se bore protiv korone
boreći se za svoje virus privilegije…
Boreći se za virus -prava da i dalje kinje, ponižavaju i ubijaju oplakujući
korona-žrtve…
