Jasan Pogled

Logorska vatra

Foto: Jordan Steranka


Proći će i ovo, i gore je prošlo. Nije nam ni prije ovoga bilo dobro, iako će ona predepidemijska vremena, vrlo moguće, biti zapamćena kao stara dobra vremena…

Nešto o tom istorijskom i ironijskom usudu pisano je i ranije baš na ovom mjestu. Otprilike: nikada nije dovoljno loše. Nego, da ne prizivamo Nepomenika…

Državice zasute epidemijicom-zloslutnicom sve više liče na logore. Za sada su ti logorčići potpuno utuljeni i mračni. Što od straha nas logoraša, što od zbunjenosti i nesposobnosti upravitelja logora koji su se, kao i svi upravitelji logora u logoraškoj povijesti, nadali da će redovno stanje vječno potrajati. Dakle, da će u logorima biti sve onako pod konac, po odavno utvrđenim logoraškim pravilima…

Dilberi-upravitelji jednostavno se nijesu nadali da će u logoru morati da se ulogori još jedan logor i da će lojalni logoraši morati da se navikavaju na najnoviji logorski red…

A desilo se, kao što se obično dešava, nešto čemu se niko nije nadao. U vanrednim državicama i stanje je zvanično postalo – vanredno. Stanje prije vanrednog, valjda, bilo je redovno. Ili je to bila neka sviknuta redovna vanrednost…

To što i onako i ovako ništa nije šljakalo po pravilima službe, makar nikoga nije momentalno moglo da ostavi bez života. Bile su to lijepe stare odložene smrti koje su pripadale nekim nostalgičnim i idiličnim vremenima kada uzrok odloženog umiranja iliti krepavanja i nije bio toliko važan…

Sad je za upravitelje logora sve preko noći postalo nekako zaguljenije. Svaka greška postala je fatalnija, a svaka nesposobnost i neodgovornost – jezivija.

Život nam, braćo i sestre, zavisi od državnih službi. Naravski, Božija volja se podrazumijeva.

Život nam je, braćo i sestre, u onim pretkoronskim divnim vremenima, zavisio prosto-naprosto od Božije volje.

Naše ljubljene državice u ovim apokaliptičnim vremenima postaju servis građana…

Šta li su bile u onim predapokaliptičnim vremenima, ko bi ga znao… izgleda da su bile sve što nijesu smjele da budu…

Ponajprije – male vesele i šarene razbojničke jazbine, pravi vučiji brlozi u kojima je, ruku na srculence, stanje makar bilo redovno…

Nijesmo, hoćah proreći, morali da brinemo: ubijalo se redovno, kralo se redovno, lagalo se redovno, varalo se najredovnije…

Niko se oko toga nije previše potresao.

A onda je sjeme korone odnekuda palo, ili je iz dubine izniklo. I svi su se potresli.

Logorčići su postali i zvanično – logorčići…

Pa smo se naprasno sjetili naših heroja – zdravstvenih radnika koji su i do sada bili živi, samo što su – herojski skapavali.

Pa su onda ministri i ostala državotvorna armada konačno postali mučenici. Počeli su, valjda, da rade svoj posao. Odnosno: počeli su da se uče ne bi li radili svoj posao…

A to je prilično teško. Da biste radili svoj posao, trebalo bi da znate da radite taj mučenički, taj samo svoj posao…

Za kvarne dembelane je svaka pomisao na pošteni rad – strašna Božija kazna. A ako se ne vjeruje u Boga, onda je to strašna korona-kazna…

Kako je strašno raditi svoj posao, pomišljaju državotvorni mučenici ovih dana u svojim mučnim kabinetima…

Kako je strašno pozivati građanstvo na slogu i solidarnost, pomišlja ovih dana glavni dilber koji je sebe utemeljio na podjelama i mržnjama…

I sad: mi im kao vjerujemo…

I sad: oni nijesu ni za šta krivi…

A do juče: bili smo krivi što smo živi…

A sad: oni herojski brinu o našim životima…

I ne daju nam da upalimo buktinju slobode…

Ne daju nam logorsku vatru, kad smo već u logoru…

Možda Bog i nije vrhunski epidemiolog.

Vjerovatno postoje vrhunski ljudi, vrhunski ljekari, vrhunski epidemiolozi i u ovim našim logorima…

I zbog toga se valjda nećemo zahvaljivati upraviteljima logora. Zahvalićemo se Onome koji nije u logoru…

Ostavite komentar: