Granati voćnjak, on među stablima, dolje šumi noćna rijeka, stenje i cvili pod dijafragmom.
Kad mu je svega dosta, kad nema novca ni prijatelja, kad nema snova ni alkohola, kad nema smisla ni lakih droga, ode tamo gdje je noć mrklina i šumni muk, ode da čeka i sluša ribe pod srebrnim slapom.
Za njim ostaju neplaćeni računi i plaćena osjećanja, ostaje matematika i druge egzaktne nauke. Pizdarije i logoritmi.
Zaboravlja napirlitanu komšinicu što u mesari u prizemlju traži grkljane i utrobice za svog džukca.
Noćna rijeka teče kroz ravnicu, kroz voćnjake i vinograde, pozajmljuje im svoju snenu vlagu, ušuškava ih svojim tokom, spaja ih sa umrlim svijetovima, donosi im kosmička sazvježđa kao što gradske vode donose nečist i nemir.
Noćna rijeka mu kaže da se prosula njegova genetička šifra, da je njegovo vrijeme ubodeno i prikačeno kao leptirovo krilo. Osjeća bol u svijetloj duši kao što su ga osjećali i svi njegovi nekadanji ispod hristijanskog neba.
Plutaju talasima noćne rijeke zaljubljeni, bijesne mačke i šugave koze. Štapovi krivuljaci nečijih stričeva, svinjski papci, uzaludna rođačka pisma i izmaštane ljubavi. Plutaju i kosmičke kapsule sa osmjehnutim kosmonautima, dave se u noćnoj rijeci majke obrađene crnim maramama, fotografije umrlih kćeri, lebdi nad vodom krv poklanih jaganjaca i pogled zajamljenih mučenika. U vodi se umivaju grešnici i pravednici, presijava se bezbrojnost kuršuma i geometrijskih figura. Grcaju kaluđerske brade, tonu televizijske antene.
Grijehovi bliješte na dnu kao sjajni biseri, prezervativi se vijore u brzaku, plove satrule karlice. Raspadaju se bioskopske karte i konzumacije, rođendanske pozivnice. Knjige nasukane na obalama, mrtve majke i očevi nijemo šljapkaju plićakom.
U voćnjacima se zapletu slijepi miševi. Cvrkuću kao proljećne ptice, hlorofil zorom pjeva.
A kad se vratim iz šetnje onako žedan, odvrnem česmu. Istaču molekuli noćne rijeke, pa sve kreće ponovo. Vječitnik na noćnoj straži, a život tutnji kroz cijevi, mimo i daleko.
Iz zbirke priča Igračke
