Prepuna čaša
Osjećaš da je previše. Da je suviše praznine u ovom prenatrpanom skučenom svijetu. I znaš da treba da odeš. Da spakuješ što imaš i da odeš bez pozdrava. Čak i da šmugneš kao gušterica pod kamen, samo da ne budeš ovdje. A lako ti je spakovati čistu savjest i bogoliki obraz. Lako ti je na lakim krilima, a teško ti je sa njima teškima.
Odlaziš da ne slušaš galamdžije i da ne gledaš šarene pajace vrištećih boja. Da ne slušaš lavinu praznine i ne gledaš vrteške propadanja. Dosta si slušao, mnogo si gledao, bio nekada konjić u ringišpilu, mislio da si im bio važan, a bio si im smiješan. Jahali te i lagali te, čudesni čovječe.
Odlaziš, čvrst si u naumu, jer nijesi ni kurjak, ni hajkač. Nijesi ni za čopor, ni za stado. Nijesi ni u jatu, ni u krdu. A mislio si da možeš. Ali, ne ide. Kurjaci, hajke , čopori, stada, jata i krda—drugome. Tebi—odlazak, prenagljen i očekivan u isti mah. Pa neka i zaliči na bjekstvo, samo da odeš daleko od vašarišta na ničijoj zemlji, od zemlje koja liči na vašarište, od majstora prevare i prevarenog puka koji aplaudira sopstvenoj propasti i ruga se sopstvenom spasenju.
Odlaziš, jer nijesi rođen za to i nemaš prava da baciš život na bunjište, na deponiju u koju se pretvara sve ono što nije život i sve ono što su nam ponudili kao jedini mogući život. Odlaziš, jer ti je dosta laži koja je njihova jedina istina, jer ti je dosta jedine istine koja liči na opšti poraz, jer ti je dosta sveopšte pobjede koja stoji na porazu kao nesrećnik na klupici pod vješalima. Odlaziš, pa makar te proglasili bjeguncem svi oni koji su rođeni podvijenog repa i koji će minuti svijetom, a podvijena repina će ostati jedini spomenik iznad njih. Dosta je repova, laveža, režanja, dosta je pasje naravi i psećih godina, isuviše za jedan život koji je čovjeku darovan da bi bio čovjek, a ne pas, ili, makar, da bi manje bio pas, a više čovjek.
Odlaziš, a znaš da će te ispratiti porugom i mržnjom svi oni kojima je mržnja i poruga jedini govor i razgovor, jedini smisao i jedino trajanje, jedino zadovoljstvo i jedina naslada života. Odlaziš i pridodaješ njihovoj pakosti još jedam masni zalogaj, još jednu kost koju će pohotljivo glodati. Daješ im još jedan razlog da sebe proglase svojima na svome, a tebe– tuđinom svuda, ničijim čovjekom, manjkom u svačijem računu, nepoželjnikom u lihvarskom društvu, trinaestim prasetom, jer za Judu nijesu ni čuli. Judu koji im je sabrat po kesi, brat po namjeri, istovjetnik po poljupcu.
Odlaziš, a njima ostavljaš da uživaju u nečijim mukama, da crkavaju zbog nečijeg uspjeha, da lipsavaju od zlobe i zavisti i da ne znaju za bolje i drugačije, jer im je drugačije i bolje arhineprijatelj kojeg treba satirati svuda i svagda bez milosti i stida. Odlaziš, jer su te uvijek mrzjeli oni koji su ti govorili o ljubavi, a nikada te nijesu voljeli oni koji su ti se u ljubav zaklinjali, a nijesi im tražio ni ljubav, ni zakletvu u ljubav, jer si se uvijek bojao njihove laži i svoje slabosti.
Odlaziš, pa makar se iskradao kao lopov u noći, jer si uvijek vjerovao svoju vjeru i jer ti je vjera u koju si vjerovao bila ponekad važnija od svoga života, a nikada bitnija od života drugih… Odlaziš, jer si spoznao krivovjerne, jer si pojmio malovjerne, jer si upoznao sujevjerne okupljene u mnoštvu vjerujućih bez vjere kojima je vjera bila ili na lažljivom jeziku ili u dubokom džepu, a nikada makar u krajičku srca ispunjenog do polovine zlobom, a od polovine strahom.
I zato moraš otići i prepustiti im sve. Jer znaš, nije ovo svijet za tebe. I na ovom se svijetu ne možeš radovati, ne možeš, sve i kad bi htio, biti njihov nacvrcani svat i njihov pijani svirač. Ne možeš biti pustahija pustahijama, partijac partijcu, požmirep fukari i fukara čovjeku. Odlaziš, jer mnogo od tebe traže, prepunili su molitvenu čašu svojim nevjerovanjam, prepunili su torbe svojom pljačkom, jer su odavno već ispraznili svoju dušu da bi napunili svoje mješine.
Odlaziš iako znaš da im ličiš na sramotnog dezertera, na izdajnika i mrčipušku, odlaziš, jer znaš da izdajnici u svemu vide izdaju, a lopovi u svemu vide lupeštinu… Odlaziš, jer vidiš da je lupeština jedina misija njihovih života, a lopovluk jedina tekovina njihove lopovske tiranije. Odlaziš i ostavljaš im da ruše i preziđuju, da pale i haraju, da otimaju i urnišu, odlaziš i ostavljaš zulum zulumćarima, pljačku pljačkašima, prevaru prevarantima. Odlaziš, jer ne možeš ništa onima koji su ukrali jezik onima koji bez jezika ne mogu da dišu… Odlaziš, jer si znao da će kradljivci jezika ukrasti i tapiju i svetinju, i pričest i isposnicu i kandilo i kadionicu, a ti ništa nećeš moći. Odlaziš jer znaš, a znaš da bi oni ukrali i Boga i pretvorili ga u đavola kad su već đavola proglasili jedinim Bogom.
Odlaziš, sam, posrćeš, a želiš da ostaneš i pokušaš, iako je svaki pokušaj još jedan poraz, još jedna bol, a tebi je poraza i bolova isuviše kao što ti je i previše njihovog beščašća i sramote. Odlaziš, jer ne možeš zaustaviti male pizme i velike ratove, nečije strine i rušenje Palmire, prejedene činovnike i haranje Ljeviške, male ljude i velike barabe…
Odlaziš, a nadam se da nećeš otići. Ili da makar nećeš zaključati Nebo za sobom, Anđele Brate…