…Oslušni, srce moje, i poslušaj šta govorim:
Duša mi bješe moćno stablo čije korijenje seže u dubine
zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju.
Duša mi procvjeta u proljeće, plodove dade u ljeto, a
kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih
ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem
nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plač i jadikovku
pretvoriše, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi
meni ostaviše. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnošljivo gorak,
kiseo kao zeleno groždje, te rekoh svojoj duši:
Teško meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u
utrobe neprijateljstvo. Šta si, dušo, učinila sa slašću koju si
korijenjem sisala iz dubine zemlje, šta si učinila sa mirisom
koji su tvoje grane upijale iz sunčeve svjetlosti?
Potom isčupah moćno stablo svoje duše.
Isčupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo
i iz koje se hranilo. Isčupah ga iz prošlosti i oduzeh mu
sjećanje na hiljadu proljeća i hiljadu jeseni. Zatim posadih
stablo svoje duše na drugo mjesto.
Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam
nad njim govoreći: Bdijenje nas približava zvijezdama.
Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreći: U krvi ima mirisa i
u suzama slasti.
A kada dodje proljeće, moja duša ponovo procvjeta i u
ljeto plodove dade. U jesen sakupih zrele plodove u zlatne
posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u
grupama, ali niko ne pruži ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput
meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko
vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh:
Ljudi ne žele da kušaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov
je plod suza , a istina je plod krvi!
Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duše, u
polju daleko od staza vremena.
Ćuti, srce moje, do jutra.
Ćuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima
i tvoj dah neće da kuša….
Halil Džubran
