Anatomija Fenomena

Paviljon br. 6 (3) [Tema: Čehov]

 

VI

Njegov život tekao je ovako. Obično je ustajao oko osam sati ujutro, oblačio se i pio čaj. Zatim bi sjedio u svom kabinetu ili bi otišao u bolnicu. U uskom i mračnom bolničkom hodniku sjede ambulantni bolesnici i čekaju da budu primljeni. Pored njih, lupajući čizmama po podu od cigle, trčkaraju bolničari i bolničarke, prolaze mršavi bolesnici u bolesničkim ogrtačima, pronose mrtvace i sudove s izmetinom, plaču djeca i puše promaja.

Andrej Jefimič vrlo dobro zna da su za grozničave, tuberkulozne i uopće osjetljive bolesnike ovakvi uslovi pravo mučenje, ali šta da se radi? U ordinaciji ga dočekuje ljekarski pomoćnik Sergej Sergejič, omalen, gojazan čovjek, obrijanog, čisto umivenog, bucmastog lica, sa laganim i ravnomjernim pokretima i u novom širokom odijelu, koji je više ličio na nekog senatora nego na ljekarskog pomoćnika. U gradu on ima ogromnu praksu, nosi bijelu mašnu i smatra da zna mnogo više nego doktor, koji se uopće ne bavi privatnom praksom. U uglu ordinacije nalazi se velika uramljena ikona i pred njom teško kandilo; tu je i analoj zastrt bijelim pokrivačem. Po zidovima vise slike arhijereja, slika Svetogorskog manastira i vijenci od suhog različka.

Sergej Sergejič je pobožan i voli ukrase. Ikonu je nabavio o svom trošku. Nedeljom, po njegovom naređenju, neko od bolesnika u ordinaciji čita naglas akatist, a zatim Sergej Sergejič lično obilazi sa kadionicom sva odjeljenja i kadi ih tamjanom. Bolesnika je uvijek mnogo, a vremena malo, i zato se pregled svodi samo na kratko pitanje i propisivanje nekog lijeka kao što su razne masti i ricinusovo ulje. Podnimivši se, Andrej Jefimič sjedi zamišljeno i mahinalno postavlja pitanja. I Sergej Sergejič sjedi, trlja ruke i ponekad se umiješa.

  • Bolujemo i u oskudici živimo – govori on – zato što Bogu milosrdnom slabo molimo. Tako je to!

Za vrijeme primanja Andrej Jefimič ne vrši nikakve operacije; on se već odavno odvikao od njih i neprijatno se osjećao kada bi vidio krv. Kada mora da otvori djetetu usta da pregleda grlo, a dijete se dere i brani ručicama, od brujanja u ušima njega hvata vrtoglavica i suze udaraju na oči. On žuri da propiše lijek i odmahuje rukama da žena što prije iznese dijete. Za vrijeme ordiniranja brzo mu dosade snebljivost bolesnika i njihova zatucanost, prisustvo nalickanog Sergeja Sergejiča, slike po zidovima i njegova vlastita pitanja koja on stalno postavlja evo već više od dvadeset godina. I zato on primi pet-šest bolesnika i odlazi. Ostale bolesnike pregleda pomoćnik.

S prijatnim osjećanjem da se već odavno, hvala Bogu, ne bavi privatnom praksom i da ga niko neće uznemiravati, Andrej Jefimič, čim stigne kući, odmah sjedne za sto u svom kabinetu i počinje čitati. Čita on vrlo mnogo i uvijek čita s velikim zadovoljstvom. Pola plate troši na kupovinu knjiga, a od šest soba njegovog stana tri su zatrpane knjigama i starim časopisima. Najviše voli historijska i filozofska djela. Iz oblasti medicine pretplaćen je samo na časopis “Ljekar”, koji uvijek počinje čitati s kraja. On čita po nekoliko sati neprekidno, i to ga ne umara. Ne čita tako brzo i strastveno kao što je nekad čitao Ivan Dmitrič, nego čita polako, s udubljivanjem, često se zadržava na mjestima koja mu se dopadaju ili su nerazumljiva. Pored knjige uvijek se nalazi stona boca s votkom i pored nje kiseli krastavac ili ukiseljena jabuka, onako na čohi, bez tanjira. Ne skidajući očiju s knjige, on svakih pola sata nalije čašicu votkom i ispije, a onda, ne gledajući, napipa krastavicu i odgrize komadić. U tri sata on neodlučno prilazi kuhinjskim vratima, kašljucne i kaže:

  • Darjuška, kako bih ja to ručao…

Poslije ručka, prilično slabog i neurednog, Andrej Jefimič šeta svojim sobama i, prekrstivši ruke na grudima, razmišlja. Sat otkuca četiri sata, a onda i pet, a on još uvijek šetka i razmišlja. Ponekad škripnu kuhinjska vrata i iz njih se pomoli crveno i pospano Darjino lice.

  • Andreja Jefimiču, je li vrijeme da popijete pivo? – pita zabrinuto.
  • Nije, još nije… – odgovara on.
  • Pričekaću… pričekaću…

Predveče obično dođe upravnik pošte Mihail Averjanič, jedini čovjek u čitavom gradu čije društvo za Andreja Jefimiča nije bilo neugodno. Mihail Averjanič je nekad bio bogat spahija i služio u konjici, ali je propao, pa je pod stare dane morao da stupi u poštansku službu. On je bio bodar i zdrav, imao je bujne sijede zaliske, lijepo držanje i jak i prijatan glas. On je dobar i meka srca, ali plahovit. Kada neko od posjetilaca u pošti protestuje, ne pristaje na nešto ili prosto počinje da mudruje, Mihail Averjanič sav pocrveni, trese se čitavim tijelom i gromoglasno urla: “Tišina!” Zato poštu već odavno smatraju za ustanovu koju nije tako bezopasno posjećivati. Mihail Averjanič poštuje i voli Andreja Jefimiča zbog njegove obrazovanosti i plemenite duše, a na ostale palančane gleda s visine kao na svoje podređene.

  • Evo i mene! – kaže on ulazeći Andreju Jefimiču. – Dobar dan, dragoviću! Sigurno sam vam već dosadio, a?
  • Naprotiv, baš mi je drago – odgovara doktor. – Uvijek mi je drago kad dođete.

Prijatelji sjedaju na kanabe u kabinetu i neko vrijeme šutke puše.

  • Darjuška, kako bi nam malo piva! – dovikne Andrej Jefimič.

Prvu bocu popiju također šutke: doktor – zamišljen, a Mihail Averjanič – veseo i živahan, kao čovjek koji ima da ispriča nešto vrlo zanimljivo. Razgovor uvijek počinje doktor.

  • Kako je žalosno – počne on polako, vrteći glavom i ne gledajući u oči sagovorniku (on nikada ne gleda u oči) – zaista je to veoma žalosno, poštovani Mihaile Averjaniču, da u našem gradu uopće nema ljudi koji bi umjeli i voljeli da vode pametan i interesantan razgovor. To je za nas veliki gubitak, čak se ni inteligencija nije oslobodila prostakluka: nivo njenog razvitka, budite uvjereni, nije ništa više nego kod nižeg staleža.
  • Apsolutno tačno. Slažem se.
  • I vi sami vrlo dobro znate – nastavljao je doktor tiho i odmjereno – da je na ovom svijetu sve mizerno i neinteresantno, sve, osim visokih duhovnih manifestacija ljudskog razuma. Razum je upravo ono što duboko odvaja čovjeka od životinje, što nagovještava njegovu božanstvenost i čak donekle mu nadoknađuje besmrtnost, koje inače nema. Polazeći s tog stanovišta, razum predstavlja jedino moguć izvor zadovoljstva. A mi niti čujemo niti vidimo oko sebe manifestacije razuma, a to znači da smo lišeni zadovoljstva. Doduše, mi imamo knjige, ali to uopće nije ono što predstavlja živa riječ i razgovor. Ako mi dopustite ne baš sretno poređenje, onda bih rekao: knjige su – note, a razgovor je – pjesma.
  • Apsolutno tačno.

Nastaje šutnja. Iz kuhinje izlazi Darjuška i, s izrazom tuge na licu, zaustavi se na vratima, podnimi se i sluša.

  • Eh! – uzdahne Mihail Averjanič. – Od ovih sadašnjih tražite pameti! I on počinje da priča kako se nekad živjelo trezveno, radosno i kako je život bio zanimljiv, kako je Rusija imala pametnu inteligenciju i uzvišene pojmove o čovjeku i prijateljstvu. Pozajmljivan je novac bez potpisivanja mjenice i smatralo se za sramotu da ne pomogneš drugu kad je u nevolji. A kakvih je sve bilo ratnih pohoda, doživljaja, sukoba, kakvih drugova i kakvih žena! Pa Kavkaz – kakva neobična zemlja! A žena jednog komandanta bataljona, čudnovata neka žena, oblačila se kao oficir, i uveče, sama, bez ikakve pratnje odlazila u planine. Pričalo se da je tamo u nekom aulu imala ljubavne odnose sa nekim knezom.
  • Bogorodice, Majko Božija… – uzdisala bi Darjuška.
  • A kako se pilo! Kako se jelo! I kakvih je bilo strastvenih liberala! Andrej Jefimič je slušao, ali nije čuo; on je pijuckao pivo i razmišljao o nečemu.
  • Ja često sanjam pametne ljude i razgovore s njima – on neočekivano prekine Mihaila Averjaniča. – Otac mi je dao prekrasno obrazovanje, ali pod uticajem ideja šezdesetih godina primorao me da postanem ljekar. Čini mi se, da ga tad nisam poslušao, ja bih se sada nalazio u samom centru intelektualnog pokreta. Vjerovatno bih bio član nekog fakulteta. Naravno, ni pamet nije vječita, nego prolazna stvar, ali vi već znate zašto sam joj ja naklonjen. Život je samo jedna dosadna zamka. Kada čovjek od misli postane zreo i dođe do konačnog saznanja, on i nehotice osjeća kao da se nalazi u klopci iz koje nema izlaza. Doista, njega su neke slučajnosti, protiv njegove volje, iz nepostojanja dovele u život… A zašto? On bi htio da sazna smisao i cilj svoga postojanja, a njemu ne odgovaraju ili mu govore razne gluposti. On kuca – a niko mu ne otvara. Pa i smrt mu dolazi – opet protiv njegove volje. I kao što se u tamnici ljudi, vezani zajedničkom nevoljom, osjećaju bolje kad se nađu zajedno, tako u životu ne primjećuješ klopku kad se nađeš s ljudima koji vole analiziranje i opće zaključke i koji provode vrijeme u razmjeni gordih i slobodoumnih misli. U tom pogledu razum predstavlja nezamjenljivo zadovoljstvo.
  • Apsolutno tačno. Ne gledajući svom sagovorniku u oči, polako i sa prekidima, Andrej Jefimič nastavlja da govori o pametnim ljudima i razgovorima s njima, a Mihail Averjanič pažljivo ga sluša i ponavlja: “Apsolutno tačno.”
  • A zar vi ne vjerujete u besmrtnost duše? – iznenada pita upravnik pošte.
  • Ne, poštovani Mihaile Averjaniču, ne vjerujem i nemam ni razloga da vjerujem.
  • Priznajem, i ja sumnjam u to. Iako, doduše, imam neko osjećanje kao da neću nikad umrijeti. Eh, pomislim nekad, starkeljo jedna, vrijeme je da se umire! A u duši neki glasić se javi: ne vjeruj, nećeš da umreš!

Nešto poslije devet sati Mihail Averjanič odlazi kući. Oblačeći u predsoblju bundu, on uzdahne:

  • Sto mu jada, u kakvu nas je zabit sudbina bacila! A najgore je to što ćemo ovdje morati i umrijeti. Eh!…

VII

Isprativši prijatelja, Andrej Jefimič sjeda za sto i opet počinje da čita. Ništa ne remeti večernju, a zatim ni noćnu tišinu; izgleda da se i vrijeme zaustavilo i utihnulo zajedno sa doktorom nad knjigom, i čini se da ništa više i ne postoji osim te knjige i lampe sa zelenim sjenilom. Grubo i seljačko doktorovo lice polako osvaja osmijeh tronutosti i ushićenja djelom ljudskog razuma. O, zašto čovjek nije besmrtan? – razmišlja on. – Zašto postoje moždani centri i vijuge, zašto vid, govor, osjećanje, genije, kad je svemu tome suđeno da ode u zemlju i da se, na kraju krajeva, ohladi zajedno sa zemljinom korom, i da onda milione godina juri oko Sunca bez ikakvog smisla i cilja? Samo da bi se ohladio, a zatim jurio, za to nije potrebno iz nepostojanja izvlačiti čovjeka, sa njegovim velikim i gotovo božanskim razumom, a zatim, kao da se radi o izrugivanju, pretvarati ga u ilovaču. Razmjena materije! Ali kakav je to kukavičluk – tješiti sebe tim surogatom besmrtnosti! Nesvjesni procesi koji se vrše u prirodi nisu ravni ni ljudskoj gluposti, jer i u gluposti ipak ima svijesti i volje, a u tim procesima ništa od toga. Samo kukavica, koja ima više straha od smrti nego dostojanstva, može se tješiti time da će vremenom njegovo tijelo živjeti u travi, u kamenu, žabi… Smatrati da se besmrtnost sastoji u razmjeni materije isto je tako čudnovato kao i proricati sjajnu budućnost futroli pošto se već skupocjena violina razbila i postala neupotrebljiva. Kada sat otkucava,

Andrej Jefimič se zavali u fotelju i zatvori oči da malo porazmisli. Pod uticajem lijepih misli iz knjiga, on i nehotice baca pogled na svoju prošlost i sadašnjost. A prošlost je odvratna, bolje da je se i ne sjeća, a i sadašnjost je ista kao i prošlost. On zna da u to vrijeme, kada njegove misli zajedno sa ohlađenom Zemljom jure oko Sunca, odmah do doktorskog stana, u velikoj zgradi pate ljudi od raznih bolesti i fizičke prljavštine. Možda neko od njih ne spava i ratuje sa insektima, neko se inficira crvenim vjetrom ili stenje zbog prejako stegnutog zavoja; a može se i to desiti da se bolesnici kartaju i s bolničarkama piju votku. Prošle godine je prevareno dvanaest hiljada ljudi. Čitava bolnička organizacija, kao i prije dvadeset godina, počiva na lopovluku, svađi, spletkama, protekciji i šarlatanstvu, i bolnica još uvijek predstavlja nemoralnu ustanovu, krajnje štetnu po zdravlje stanovnika. On zna da iza rešetaka u paviljonu br. 6 Nikita tuče bolesnike i da Mojsejka svaki dan lunja po gradu i sabire milostinju.

S druge strane, njemu je vrlo dobro poznato da je posljednjih dvadeset pet godina u medicini došlo do fantastičnih preokreta. Kada je on studirao na univerzitetu, njemu se činilo da će medicinu uskoro postići sudbina alhemije i metafizike, a sada, kada noću čita, medicina u njemu izaziva osjećanje divljenja i čak oduševljenja. Zaista, kakav neočekivan blijesak, kakva revolucija! Zahvaljujući antiseptici, vrše se operacije koje veliki Pirogov nije smatrao za moguće čak in spe (u budućnosti – lat.) Najobičniji zemski ljekari sada se usuđuju da vrše resekciju zgloba u koljenu, na sto trbušnih operacija dolazi samo jedan smrtni slučaj, a kamenci se smatraju takvom sitnicom da o njima čak i ne pišu. Radikalno se liječi sifilis. A teorija nasljednosti, hipnotizam, pronalasci Pastera i Koha, higijena sa statistikom, pa naša ruska zemska medicina? Psihijatrija sa njenom sadašnjom klasifikacijom bolesti, sa metodama dijagnosticiranja i liječenja, u poređenju s onim što je bilo, to je čitav Elbrus. Sada više luđacima ne liju hladnu vodu na glavu, niti im navlače luđačke košulje; prema njima se čovječanski odnose, i čak, kako pišu novine, za njih organizuju predstave i balove. Andrej Jefimič vrlo dobro zna da, pri sadašnjim pogledima i mjerilima, onakva grdoba kao što je paviljon br. 6 može postojati samo na udaljenosti dvjesta vrsta od željezničke pruge, u gradiću gdje su gradonačelnik i svi gradski oči polupismeni palančani, koji u ljekaru vide nekog žreca kome treba vjerovati bez ikakve kritike, pa makar on u usta sipao rastopljeno olovo. U nekom drugom mjestu i ljudi i novine davno bi tu malu Bastilju rastrgali na paramparčad.

“Pa šta?” pitao se Andrej Jefimič otvarajući oči. “Kakva je korist od toga? Imamo i antiseptiku, i Koha i Pastera, a suština same stvari ni za dlaku se nije izmijenila. Bolesti i smrtnost ostale su iste. Za luđake priređuju predstave i balove, a na slobodu ih ipak ne puštaju. Znači, sve su to trice i ništavnosti, i u suštini, nikakve razlike nema između najbolje bečke klinike i moje bolnice.” Ali tuga i osjećanje koje liči na zavist smetaju mu da bude ravnodušan. Po svoj prilici, to je od umora. Otežala glava se spušta prema knjizi, on se podnimi da mu je glavi lakše i razmišlja: “Ja služim štetnoj stvari, i plaćaju me ljudi koje varam. Ja sam nepošten. Ali sam po sebi ja nisam ništa, ja sam samo djelić neminovnog socijalnog zla: svi sreski činovnici su štetni i nizašto primaju plate… Znači, za svoje nepoštenje nisam kriv ja, nego moje doba… Da sam se rodio dvjesta godina kasnije, ja bih bio drugi čovjek.” Kad izbije tri sata, on gasi lampu i odlazi u spavaću sobu, ali mu se ne spava.

Anton Pavlovič Čehov

Nastaviće se

Ostavite komentar: