Nešto se iza brda valja. Nešto se iza brda već dovaljalo. Ili se odavno dovaljalo ono što je bilo iza brda. Tajnovit je ovaj svijet. Osobito i osobno su najtajnovitiji naši ućoreni tajnovidci. Naše lučonoše koje umjesto putovoditeljnog plamena u desnici drže stuljeni ugarak… Tajnoviti su naši svedržitelji koji drže nepravdu za pravdu i neistinu za istinu. Naši svedržitelji, voždovi naši, koji se ne drže za nebo, nego se pridržavaju za bjelosvjetski vrbov klin i sopstvene spale pantalonice prepunjenih džepova ponosito se hvaleći herojskom postojanošću…
Dični su naši nacionalni pregaoci koji su pregnuli da rasture i razvale, pa da ruševine i razvaline proglase za najveće nacionalno dostignuće. Basta njima, kao i mnogima prije njih, samo malo više. Hoće oni i mogu oni, kao mnogi prije njih, samo što hoće mnogo više, a mogu mnogo manje. No, bitno je da su veliki u svemu što smanjuje i unižava građanstvo koje je san o sopstvenom dostojanstvu odavno zamijenilo slutnjom sopstvene propasti…
Svemoćni su naši moćnici, kao i mnogi prije njih, samo još malčice nemoćniji. Nemoć moći i moć nemoći je njihovo ubojno oružje, njihova haubica koja je uvijek okrenuta prema nebu i prema onima koje bi trebalo da štite. Plotuni gluposti su počasne salve njihove mudrosti. Prangijanje nacionalnog uniženja su eksplozije njihovog patriotizma…
Mudri su naši mudraci, kao i mnogi prije njih, samo mnogo gluplji u nastojanju da plitkoumljem dosegnu dubine, a da dno proglase dubinom. Dubina plićaka je njihov krajnji domet, a njihova visina niskosti lestvica koja odavno nije bila toliko niska, a opet tako neprelazna…
Dalekovidi su naši dalekovidnici, kao i mnogi prije njih, samo mnogo slabovidiji, jer im je sopstveni nos krajnji horizont iza kojeg ne postoji ništa sem zaboravljenoga sna i snemogle čežnje za onim što su mogli biti da nijesu ovo što jesu, a jesu mnogo manji nego što su bili kad su bili mali i nepoznati…
I sada, sabrani na jednom mjestu, vođeni jednom glavom, zagledani u budućnost kroz jednu dioptriju, zabrinuti za narod jednim bezbrižjem, odgovorni pred Bogom i ljudima jednom neodgovornošću, žigosani žigom jednog vlastohlepnika i ufiksani ambicijom jednog ambicioznika, premjereni njegovim pedljom i sakriveni njegovom sjenkom, snuju novo Načertanije u nedostatku dokaza o boljem životu.
Načertanije o opstanku serbskoga jezika i naroda serbskoga. Načertanije koje će da ovjeri pink pečat za vijeki vjekova. Načertanije u kojem će biti riječi o svemu onome što je vučićevsko i vulinovsko jer su oni Ćirilo i Metodije, Stefan i Sava, Dositej i Vuk, Sinod i Skupština, Beograd i Banjaluka, svedržitelji i usrećitelji svih serbskih zemalja…
Načertanije u kojem će pisati da smo živi i pored toga što smo mrtvi i da smo bolesni i pored toga što smo izdahnuli. Načertanije u kojem će biti riječi o budućoj prošlosti i o vizionarskim predstavama pokopanih perspektiva. Načertanije u kojem će se samozvani proroci zaklinjati da će čuvati i sačuvati nešto što što se ne može čuvati i nešto čega su se oni u najboljem interesu nečega vjerovatno odrekli…
A to vjerovatno je drugo ime Pink Načertanija. Vjerovatno postoji srpski jezik, vjerovatno će se konstatovati u Pink Načertaniju, ali on ne smije biti prepreka svim onim jezicima koji su srpski, a ne žele da budu srpski…
Vjerovatno, stajaće u Načertaniju, postoji i srpski narod, ali ne u mjeri u kojoj bi zasmetao potrebi drugih naroda i narodnosti da tog naroda s pravom ne bude. Ne bidne. Jer bidne li nas ko dirnuo, ima da nas ne bidne. Jer prošlo je vrijeme kada su Srbi branili Srbe i to nas je vrijeme skupo koštalo. Jer da nije bilo takvih vremena, ne bi bilo ni Srbalja, ni Pink Načertanija, a ni, što je najvažnije, potrebe da se Serbi štite od bilo koga. Ta njihova prava su nepovratno izgubljena što ne znači da tih prava nema, konstatovaće se u Načertaniju sa Pink žigom i Mitrovićevim zavjetom ispod velikog potpisa maloga koji je htio da postane veliki. Najveći. Veći i od Načertanija i od naroda kojem ga je skrojio kao ludačku košuljicu modernog dezena…
Srbi, po Pink Načertaniju, žive samo u Načertaniju, jer je došlo vrijeme da se Srbi konačno opamete, da konačno zaćute i da se konačno prave mrtvi dok smrt ne nastupi. Pogotovu u Gorici Crnoj, koja neće ni ući u Načertanije jer je ona primjer kako će Srbi živjeti u Srbiji i Republici Srpskoj ukoliko Pink Načertanije postane ono što mu je namjera: recept za srećniju budućnost koja će unesrećiti sve srećnike za koje je pisano i izdeklamovano sa Pink propovjedaonice i starleta- šipke koja je zamijenila prezrelu i prezrenu pastirsku patericu.
Eto, bavim se mađijama. Kao narečeni mitropolit koji jeremija nad Kosovom i Metohijom ne znajući da je prošlo vrijeme proroka i da je svaka kritika i opomena proglašena za crnu magiju i crnju kletvu. Otkud mađioničari znaju šta će s nama biti do pošljetka? Vjerovatno su provalili caku po kojoj je ova partija pokerice završena i prije dijeljenja. U ruci možete imati dobre karte, ali poker se ne igra zbog karata. U pitanju su novci. I silna potreba Opsenara da se hrabro bori za ono što je već kukavički prodao…