Država i pokušaj realiziranja filozofije
Platon se bavio filozofijom, da bi u njoj našao rješenje svih društvenih poteškoća. Reforme društva nisu uspješne, ako se izvode na starim temeljima, pa stoga — misli Platon — treba sve iznova početi, jer nitko u državi ne može biti zadovoljan, ako ona ne postupa zakonito i pravedno.
Pojedinci su po prirodi sami sebi nedovoljni da bi mogli živjeti i sve potrebno za život nabavljati; stoga se moraju udružiti i zajedno o svemu voditi brigu.
Ta opća misao o državi — zajednica, podjela rada, zamjena i drugo, postojala je i u državama u doba Platona, pa ipak on s njima nije bio zadovoljan. On je dobro uočio stalne klasne borbe između bogatih slojeva društva i siromašnih, i točno vidio da u takvoj državi postoje uvijek dvije države, i da se u slučaju rata bogati više boje svojih siromašnih sugrađana, nego neprijatelja s kojim se bore. Platon je htio da ograniči individualizam koji je sve više jačao, te da ga podredi harmoničnoj cjelini, koja treba biti sretna.
Država če biti tek tada sretna, kad vladari budu filozofi, odnosno filozofi vladari. To je smisao, kojeg društvo treba ostvariti, i tek tada će nastupiti mir i blagostanje. Platon je svoje shvatanje države usko povezao sa filozofijom i pomoću filozofije sve htio usavršiti.
Svakodnevni život je pun raznih neprijatnosti, jer ljudi nisu zauzeli svoje pravo mjesto u društvu, niti uočuju dovoljno smisao svog djelovanja. Da se to ne bi dogodilo i u idealnoj državi, trebalo bi svakom prema njegovim prirodnim sposobnostima dati pravo mjesto, a to će biti moguće, ako se izvrši potpuna podjela rada. Svatko će raditi samo jedan određeni posao, koji će odgovarati njegovim sposobnostima, time koristiti i njemu i cjelini. Ta podjela je prirodna podjela, jer nisu svi ljudi jednako sposobni za iste poslove. Stoga je nužno da se u državi postavi više staleža, koji će živjeti u miru i slozi, te činiti ono, što će državi uvijek koristiti. Treći stalež će sve raditi, i on zadržava svoje privatno vlasništvo.
On proizvodi za cijelo društvo, i jedan dio svojih proizvoda daje besplatno onima koji će se baviti drugim poslovima (činovnici, čuvari, vladari). Nasuprot trećem staležu, pripadnici prva dva staleža ne bi posjedovali nikakvo vlasništvo, te ne bi imali nikakvih briga oko proizvodnje.
Ta podjela rada zahtijeva da svatko radi svoj određeni posao, i tek tada će u državi biti ostvarena pravednost. Da bi treći stalež mogao dovoljno raditi, treba ga isključiti iz političkog života i upravljanja (protiv atenske demokracije), jer za to nije sposoban. Taj stalež bi samo radio i hranio sve druge, a ostale društvene funkcije vršili bi stražari, činovnici i vladari. Da bi se takvo stanje u državi postiglo, treba usmjeriti svu pažnju na odgoj i školovanje na osnovu čega će se izvršiti selekcija za pojedine funkcije. U tom društvu žene su ravnopravne s muškarcima, jer su i one sposobne, pa država i njihove snage treba u potpunosti iskoristiti. Ravnopravnost žena je Platon zahtijevao zbog toga, da svi budu u državi zadovoljni, i Heleni se međusobno moraju pomagati, a ne uništavati i prodavati u roblje. Helen mora biti slobodan, a robovlasnički poredak treba i dalje ostati, i Platon ne traži njegovo ukidanje, jer njegovo doba nije moglo zamisliti društvenu proizvodnju bez robova.
Sav odgoj je pod nadzorom države, jer bi pojedinci u kući mogli loše shvatiti smisao cjeline, pa bi se lako iskvarili. Od 14. do 16. godine uči se pjesništvo i muzika, i zbog toga što se to radi u mlađim godinama, treba pregledati djela svih pjesnika, i sve ono, što ljude može ili pokvariti ili u njima razviti neku pretjeranu nježnost, treba potpuno odbaciti, jer ljudi te najbolje države trebaju biti ustrajni i hrabri. Također treba izbaciti mnoga mjesta iz Homerovih epova, jer on bogovima pripisuje mnoge loše stvari, pa bi ljudi mogli shvatiti — da sebi mogu dopustiti još gore stvari, to prije, što i bogovi čine razne prestupke.
Umjetnost treba potpuno odbaciti, jer ta djela ne prikazuju u sebi ono bitno, što je ideja, nego oponašaju tek predmet, koji je već oponašanje ideje, zbog čega se umjetničko djelo nalazi tek na trećem mjestu od onog pravog.
Poslije pjesništva i muzike, od 16. do 18. godine treba se baviti matematikom, a od 18.—20. god. traje ratna obuka. Kad se taj dio odgoja završi, dolazi prvi izbor. Država provjerava svakog pojedinca, i oni koji su manje talentirani, ne napreduju dalje, nego ostaju čuvari, a ostali se još bave naukom.
Ali, u tom intelektualnom razvoju treći stalež je već otpao, jer je prema Platonu najmanje sposoban, i stoga je jedino prikladan da se bavi proizvodnjom. On dobija samo muzički i gimnastički odgoj.
Kod drugog izbora, koji je još stroži, mnogi ostaju kao činovnici, a mali ostatak najsposobnijih proučava još 5 godina dijalektiku, i oni su tek u 50 godini sposobni da postanu vladari, t. j. filozofi. Prema tome filozofi nisu samo teoretičari, nego imaju i veliko praktično životno iskustvo, koje im omogućava da sve dobro vide i odluče.
Ono što je država u velikom, to je svaki pojedinac u malom.
Kao što država ima tri staleža — filozofe, čuvare i radnike, tako i ljudska duša ima tri dijela: umni, srčani i požudni i samo harmonija svih dijelova omogućuje čovjeku miran život. Adekvatno dijelovima duše — svaki stalež ima i svoju vrlinu: filozofi se odlikuju mudrošću (prvi dio duše), čuvari samo nužna grupacija u one položaje do kojih se pojedinac mogao uzdići. Prema tome, svatko bi morao uvidjeti tu nužnost i općenitost da ne može zauzimati ono mjesto za koje nema dovoljno sposobnosti.
U daljnjem egzistiranju te države ona prvobitna raspodjela u staleže ne će doživjeti većih izmjena, jer će bolji i rađati bolje (o čemu država također vodi računa) i oni će svojim izgrađenim intelektualnim sposobnostima moći postići odgovarajuća mjesta.
U III. knjizi svoje ≫Države≪ Platon tu misao iznosi i u obliku mita — gdje kaže da je kod poroda onima koji su sposobni da vladaju primiješano zlato, čuvarima — srebro, a ostalima željezo i bakar.
Platonova teza da intelektualno najsposobniji vladaju (filozofi) jest pokušaj da se postojeća razlika između intelektualnog i fizičkog rada tumači kao bitna razlika u društvenom vrednovanju. Intelektualne prednosti su jedini kriterij i to građani države trebaju uvidjeti, pa je prema tome vrlina trećeg staleža — ta nužna razboritostfowqrpoa^i’jj,) koja će dovesti do jedinstva između vladara i vladanih, i spoznati da je potrebno da vlada najbolji t. j. filozof.
Gledajući općenito, Platon ima pravo kad zahtijeva da svatko radi ono za što je sposoban (u pozitivnom smislu) i da društvo mora težiti za tim da njime ne vlada slučajnost i proizvoljnost, nego da sve ima svoj racionalni smisao, i da ljudi određuju svoje mjesto i životni put.
Ali, ako se Platonova misao o državi izloži sociološki, t. j. ako se prikaže kako bi izgledala u stvarnosti, onda će nam ona postati mnogo određenija.
Platonov ideal države bio je agrarna zajednica aristokratske Sparte. Nasuprot Sparti, Atena je naglim trgovačkim razvojem vrlo oštro diferencirala imovinske razlike među svojim stanovništvom, i Platon je dobro uočio klasni karakter tog stanja i rekao da se takva država sastoji ne iz jedne nego iz dvije države — iz države bogatih i siromašnih. Stoga on iznosi svoju teoriju države kao jedini mogući izlaz u toj situaciji, i kad bi se ta država realizirala, ona bi prema Platonu bila bolja od svih postojećih država.
Prema toj teoriji postojao bi potrošački komunizam (sa zajednicom žena i djece) za gornja dva staleža, t. j. oni bi zajednički trošili ono što bi proizveo treći stalež. Realno gledajući, čuvari bi stoga budno pazili i na to da treći stalež dovoljno radi, kako gornji slojevi koji vrše samo upravne i nadzorne funkcije ne bi ostali bez sredstava za život. Ta država bi bila pod velikom kontrolom tih čuvara (vojna snaga) koji bi pazili da svatko ostane na svom mjestu i da stalno radi samo ono za što je određen. Radni individuum bio bi podređen gornjim staležima, jer bi morao i za njih raditi i pripremati dovoljno proizvodnih dobara. Dakle njegovo bi pravo bilo to — da mora raditi bez ikakvih drugih funkcija u društvu, t. j. bez političkih i građanskih sloboda, jer Platon smatra da bi bilo vrlo štetno, kad bi se taj stalež počeo baviti i politikom, a priznata mu je sposobnost samo za fizički rad.
Na kraju treba reći to da je sam Platon priznao da bi bilo vrlo teško realizirati zamisao takve države.
REZULTAT PLATONOVE FILOZOFIJE
Platon je bio prodan kao rob na trgu i sam je osjetio što znači biti prodavan kao i svaka druga stvar. On je mnogo razmišljao o državnim uređenjima i svojom teorijom htio je uspostaviti panhelensku državu, u kojoj bi egzistencija svakog pojedinca bila na neki način određena od države. Ali, filozofija nije bila društvena sila, da iz temelja preokrene cjelokupni poredak. Od uspostavljanja nove države ostala je samo teoretska zamisao. Platon nije uspio da na Siciliji ostvari svoje namjere i države su i dalje ostale kakve su bile, jer se vladari nisu obazirali na Platonovu teoriju. Ali ni Platonova država ne bi bila dobro rješenje, jer u njoj nije imao prava najveći dio stanovništva, i ta država nije ništa drugo nego antiteza atenskoj demokraciji, kojoj se suprotstavlja idealizirano spartanske uređenje. Platon kao teoretičar države nije uspio, ali ipak njegovo značenje kao filozofa sastoji se u tom da je on svojom filozofijom (dijalektikom) istakao općenito važnost racionalnog, premda ne uvijek dosljedno.
To racionalno vidi se i u tome, što je Platon u svojoj državi veliku pažnju obratio na izučavanje pojedinih naučnih grana, a naročito matematike — kao predstupnjeva dijalektike.
Na tom području Platon nije ostao dosljedan, jer je kako u filozofiji tako i u odgajanju veliku pažnju posvetio i religiji.
Međutim, ipak je Platon bio više filozof, jer on nije pokušao izvesti reformu društva i države, da bi sve predao svećeničkoj kasti, (kao što je bio slučaj na Orijentu), nego je ipak na prvo mjesto postavio razum koji ljudima treba pokazati put i uzdići ih prema nečemu trajnijem (kod Platona ideje). Tu nema ni traga onog kasnijeg kršćanskog shvatanja — da su blaženi siromašni duhom (kako je dobro uočio E. Rohde), nego najprije razum mora težiti svom usavršavanju, a tada racionalizam, ne odbacujući religiju — treba kao aktivna snaga preobraziti državu i ljude u njoj, i spoznati svoj najvažniji object istraživanja: metafizičke apstrakcije — ideje.
Težeći da spozna ideje, Platon se mnogo bavio pojmovnom filozofijom i učinio je mnogo korisnih priprema za uspostavljanje logike — kao nauke o mišljenju (≫Država≪ IV. i X.; dij. ≫Sofist≪.) On je jasno izrekao da mora postojati nauka koja će proučavati mišljenje (pojmove) što, po njegovom mišljenju, može izvršiti jedino njegova dijalektika ili nauka nad naukama.
Branko Bošnjak
Nastaviće se
