Najveći portugalski pjesnik, Fernando Pesoa, pored izmišljanja svojih alternativnih ličnosti i heteronima imao je još jednu veliku strast: astrologiju. Lišen zanimanja, porodice i imetka (“zvijezde mi nisu dopustile da budem ništavan, svakidašnji i oporeziv”), jedno vrijeme se čak zanosio mišlju da se profesionalno bavi izradom horoskopa. Zanimljivo je da je svaki njegov bitniji alter ego imao svoju biografiju i natalnu kartu sa različito postavljenim Merkurom. Tako je Rikardo Reiš posve različita ličnost od Alvara de Camposa ili Alberta Caeira. Interesovanje za okultno naposljetku ga je dovelo do prepiske sa čuvenim Alisterom Krouijem. U septembru 1930-e Krouli štaviše dolazi u posjetu Pesoi. Zajednički, ova dva ekscentrika lažirali su Kroulijevu smrt. Policija ispituje pjesnika o njegovom nestanku. Par mjeseci kasnije, Mr. Crowley se iznebuha (a kako bi drugačije) pojavljuje u Parizu dok Pesoa u lisabonskom listu “Prezensa” objavljuje prepjev “Himne Panu”
O sponama umjetnosti i okultnog pisalo se kod nas tu i tamo, ali ne baš puno. Mogu pomenuti radove dr-a Stevana Petrovića, Miodraga Pavlovića i Dušana Pajina.
Pođimo redom. Imenovati je stvarati. “Granice mog jezika su granice mog svijeta” (Vitgenštajn). U Knjizi Postanka Adam daje imena životinjama i na taj način ih privodi u biće. Jer, iako stvorene u božanskom umu, dok ne dobiju ime one ne postoje u materijalnom svijetu. Engleska riječ za magične čini – “spell”, dolazi od “spelling”. Grimoar dolazi od starofrancuskog “grammaire”, dakle slovo. Sjetimo se samo Lavkraftovog “Nekronomikona”. Iako postoje sporenja oko toga da li je u pitanju fikcija ili pravi grimoar, vjerovatno ste čuli za mit koji se vremenom ispreo oko te knjige i da je opasno čak i imati je u posjedu. Tolika je moć riječi. Ime je čarolija. Znati ime nekog predmeta znači imati moć nad njim. “Poezija je magija, govor bića svijeta”, kaže dr. Sonja Tomović Šundić, čija predavanja sam imao čast da slušam. U Njegoševoj “Luči”, čin stvaranja nije racionalan, “sa šestarom” kao kod Miltona, već magičan, poetski, intuitivan:
“Svemogući na tron sjedijaše
Tajanstvenom ukrašen porfirom
Tvoritelnom zanjat poezijom
K prijestolu mu svijetlome mirovi
Iz tamnog jata iznicahu
ka’ u noći od strašna požara što rojima izbježaju iskre.”
Strahovito moćna pjesnička slika!
Da se stvaralački čin odigrava u nekoj vrsti izmijenjenog stanja svijesti, to je, naravno bilo poznato još u antici. “Excludit sanos Helicone poetas”, govorio je Demokrit.
Platon, u dijalogu Fedar, nabraja četiri vrste manie, božanskog zanosa: prva je dar proricanja ili mantika, drugi telestika, o kojoj ne govori podrobnije ali, koliko znamo riječ je o grani teurgije koja se bavi magijskim oživljavanjem slika ili kipova (Corpus Hermeticum), zatim slijedi poetika, dar muza, i, last but not least, erotska mania kojoj Platon posvećuje posebnu pažnju, smatrajući je najvažnijom.
Možemo se sjetiti i nadrealista i tehnike automatskog pisanja (koju je obilato koristio i Pesoa), zatim mišljenja u analogijama, učenja o sinhronicitetu i simpatiji između bića i pojava, dakle onoga što je Mesmer zvao “afinitet fluida”.
Sljedeći odlomak iz Kroulijeve “Magike” baca dodatnu svjetlost na ovu problematiku:
“Um se mora uzdići sve dok ne izgubi svijest o sebi. Baš kao što pjesnika, ljubavnika, kompozitora, nosi sila koja, premda u njemu i njegova, nipošto nije ono što on u običnom stanju svijesti zove svojim “Ja”, isto mora vrijediti i za magičara.” Krouli je jako volio Ničea i jasno je da on ovdje afirmiše dionizijski princip u okultizmu nasuprot masonskom čistunstvu Artura Edvarda Vejta i ostalih članova Zlatne Zore .
U svojoj bespooštednoj borbi protiv književnog pesimizma, u eseju o Simi Panduroviću, Skerlić s negodovanjem veli : “Nama su već strani pesnici istoga pravca otkrili da je glas a crn, e beo, i plav, o crven, te da je isto tako zvuk orgulje crn, harfe beo, violine plav, trube crven a flaute žut, ali nama sve to, i kod njih, i kod njihovih sledbenika u našoj književnosti izgleda kao jedna nepotrebna mistifikacija…” Veliki stilista,ali i tvrdokorni zastupnik stare škole kritike Bogdana Popovića, Skerlić ovdje napada ono što mu se čini nezdravim i pretjeranim, a po Vinaveru – napada i samu bit poezije.
Mi živimo u doba kada se racionalistička slika svijeta raspada. Uticaj posmatrača na ishod eksperimenta u kvantnoj mehanici nešto je o čemu pojedini naučnici ne vole ni da misle, jer su konsekvence zastrašujuće.
Ernesto Sabato, valjda jedini čovjek koji je bio kandidat za Nobela iz dvije tako različite oblasti kao što su fizika i književnost, navodi u svojoj autobiografiji da su mu se, kad je odlučio da se posveti književnosti, neke kolege fizičari s kojima je radio u laboratoriju u Parizu, prestali javljati na ulici. Toliko je naime snažan antagonizam između prirodnih i humanističkih nauka.
Nije dobro što je tako jer ljudsko znanje treba da teži ka objedinjavanju i sintezi a ne ka usitnjavanju. U nikad umreženijem svijetu, mi imamo problem da recimo jedan tvrdokorni novoateista i jedan ezoteričar skoro da ne mogu razgovarati, što sam i lično iskusio. Šredinger je još prije više od pola vijeka postavio pitanje nije li tradicionalni naučni jezik prevaziđen i da li nam za novu paradigmu svijeta treba novi i drugačiji pojmovni aparat. To pitanje ostaje otvoreno. U umjetnosti, koja je po svojoj prirodi otvorenija za novo i nepoznato i gdje se nove paradigme neprestano stvaraju, čudesa kakva je kvantna sprega kao da su oduvijek naslućivana. Magično, zar ne?
Jakov Daković
