Društveno-političke prilike i Platonov život
Platon (427—347) rodio se 4. godine poslije početka peloponeskog rata, u doba borbi između demokracije i aristokracije.
Kad mu je bilo 23 godine, njegov ujak Kritija — Sokratov učenik, bio je na čelu tiranije tridesetorice, koja je ubila u Ateni oko 1500 građana i oduzela im imanja. To je bio obračun aristokracije s demokratskim snagama, zbog čega je tada iz Atene pobjeglo mnogo ljudi. Oni su našli utočište i spas u Tebi, koja je prihvaćala i mnogo pomagala atenske demokrate.
Tu je bilo toliko izbjeglica, da je Trazibul lako organizirao snage, koje su 403. god. prodrle u Atenu, zbacile tiraniju i ponovo uspostavile demokratsku vlast. Nakon 4 godine, ta vlast je sudila Sokratu zbog njegovog djelovanja kao antidemokrate, čemu je i Platon bio svjedok.
Savez Atene i Tebe postao je demokratska antispartanska koalicija i Atena je ponovno podigla svoje zidove god. 393., koji su bili porušeni poslije pobjede Spartanaca u peloponeskom ratu. I Sparta je nastojala proširiti svoj utjecaj, te je pomagala tiraniju na Siciliji (Dionizije u Sirakuzi), a imala je uspjeha i u ratu u Aziji (396/95 god.) pod kraljem Agesilajem.
Da bi se osigurala od spartanskih napada, Atena je ponovno okupila oko sebe svoje bivše saveznike i god. 378. Zaključen je između njih t. zv. drugi atenski savez, koji se mnogo oslanjao na tebansku vojsku, kojom je rukovodio sposobni Epaminonda.
On je na nov način organizirao tebansku vojsku i protjerao Spartance iz Tebe, a pobjedom nad Spartancima kod Leuktre god. 371. oslobodio je područje srednje Grčke od spartanske hegemonije. Spartanci su bili pobijeđeni i kod Mantineje god. 362., gdje je poginuo i Epaminonda. Njegovu novu vojničku taktiku prihvatili su i proširili Filip i Aleksandar Makedonski, i izvršili velika osvajanja.
Ta stalna društvena previranja, nesigurnost i borbe, rušenje i uništavanje, učinili su na Platona jak utisak, i on je mnogo razmišljao, kako da se tome učini kraj.
Već poslije Sokratove smrti god. 399. napustio je Atenu, jer nije bio pristalica demokracije i sklonio se u Megaru, Dotada je već 7 godina slušao Sokratovu filozofiju, kod Kratila je slušao o Heraklitovoj filozofiji, a kod Kebeta i Simije, koje spominje u svom dijalogu ≫Fedon≪, upoznao se pobliže s pitagorovskom filozofijom. Put u Megaru je značio prekidanje učenja u školi, i Platon je pošao da upozna svijet i njegov život. Iz Megare je otišao u Kirenu (Sjev. Afrika), gdje se upoznao s čuvenim matematičarem Teodorom (on je sagovornik u dijalozima Teetet, Sofist i Državnik), koji je opet bio Protagorin prijatelj. Iz Kirene je možda Platon otišao i u Egipat, a zatim se vratio u Atenu, gdje je ostao oko 5 godina (395—390). Da bi još bolje upoznao matematiku, pošao je pitagorovcima u Italiju, u grad Tarent, gdje se upoznao s Arhitom, koji je bio državnik, matematičar i fizičar. Godine 388. je došao prvi put na Siciliju, gdje je pokušao pridobiti starijeg Dionizija za svoju filozofiju, da bi prema njoj preuredio svoju državu i vladavinu.
Zbog iste svrhe, da realizira svoju teoriju države, putovao je Platon još dva puta na Siciliju (367. god. i 361. god.), ali bez uspjeha. Poslije prvog putovanja čak mu se dogodilo i to, da je po nagovoru Dionizija Platon bio uhvaćen i doveden kao rob na trg u Eginu. Tu ga je otkupio Kirenjanin Anikerid i pustio na slobodu. Platonovi prijatelji iz Atene sakupili su između sebe novac, da ga vrate Anikeridu, ali on ga nije htio primiti, i za taj novac je kupljeno zemljište za Platonovu školu — Akademiju, koju je osnovao 387. god. (Diogen Laertije, III. 20).
Platonov problem
Kad bi se Platonova filozofija prikazala sistematski, onda se ne bi mogao dobiti uvid u njegov filozofski razvoj — koji je počeo od Sokrata, a završio na spajanju ideja s Pitagorinim brojevima. Zbog toga je opravdano njegovu filozofiju prikazati u historijsko-razvojnom putu, jer se samo tako mogu pratiti pojedini stupnjevi tog razvoja. Sam Platonov problem ne sastoji se u izlaganju njegove filozofije, nego je mnogo veća poteškoća kronološki srediti sve njegove dijaloge, na osnovu kojih se i može izlagati taj razvoj u cjelini.
Ni u Platonovoj biblioteci, ni u školi, nije sačuvan kronološki popis njegovih djela, iako je to učenicima sigurno bilo poznato. Stoga su vrlo važna svjedočanstva Aristotela, koji ponekad navodi koji dijalog iza kojeg dolazi. Tako na pr. spominje da ≫Zakoni≪ dolaze poslije ≫Države≪ (Pol. III. 6), ali o mnogim dijalozima on uopće ne govori o redoslijedu nego se zadržava samo na problemima.
Već je antika sumnjala da je sve Platonovo, što se njemu pripisuje, pa u skladu s tim Diogen Laert. (III. 57) navodi popis Platonovih djela, razvrstavajući ih u prave, neprave i neizvjesne. Popis Platonovih djela učinio je predsjednik Aleksandrijske biblioteke Aristofan iz Bizanta (oko 200 prije n. ere), ali od tog popisa nije sve sačuvano. Oslanjajući se opet na taj popis gramatičar Trazil (Trasyllos) — koji je živio za vrijeme cara Tiberija (14—37 n. ere), izdao je također listu Platonovih djela (Diog. Laert IX. 37.) podijelivši sve u 9 skupina, a u svaku je stavio po 4 dijaloga.
Već je, kako se iz gornjeg vidi, antika posumnjala u originalnost nekih Platonovih spisa (D. Laert. III. 37.), ali to nije bilo ništa prema kritici prošlog stoljeća, koja je najprije prihvatila samo 1/4 spisa kao prave, a sve drugo je odbacila, što se kasnije pokazalo suviše pretjerano.
Vršeni su razni pokušaji, da se djela u cjelini srede kronološki.
Tu se uzimalo u obzir glavno učenje — o idejama — kako bi se lakše pratilo, šta sadrže dijalozi, koji još ne poznaju to učenje, a što oni koji se opet udaljuju od tog shvaćanja.
Prvi veći pokušaj, da se Platonovi spisi (35 dijaloga i 13 pisama) srede u cjelini, učinjen je u prošlom stoljeću. Tada su postavljene dvije različite teze: metodska i genetska. Metodsku tezu je zastupao Fr. Schleiermacher (1768—1834), prema kojoj je Platon, prije samog pisanja, oblikovao u cjelini svoju filozofiju, a zatim je pisao postepeno od lakših stvari prema težima, kako bi učenicima olakšao razumijevanje. Tu tezu je Schleiermacher iznio u uvodu svojih prijevoda Platonovih djela 1804—1810, i 1828 god. Nasuprot tome, genetsku tezu je zastupao Karl Friedrich Hermann (1804—1855) (Geschichte und System der Platonischen Philosophie, Heidelberg 1839), da je Platon, kroz 50 godina prolazio i sam filozofski razvoj, što se odrazilo i na sadržaju samih dijaloga. Ta teza je u cjelini prihvaćena, i na osnovu tog shvatanja vršeni su pokušaji i potpunog sređivanja svih dijaloga.
Za kronološko sređivanje Platonovih dijaloga vrlo su zaslužni i filolozi koji su proučavali jezičnu stranu Platonovih djela. Ti istraživači su uspoređivali pojedine izraze u raznim dijalozima i došli su do korisnih rezultata. Na primjer tom metodom (jezična statistika) ustanovljeno je da dijalozi ≫Timej ≪, ≫Kritija≪ i ≫Zakoni≪ sadrže oko 1500 novih riječi kojih nema u ranijim Platonovim djelima. Za metodu jezične statistike zaslužni su: L. Campbell (1867), W. Dittenberger (1881), Poljak V. Lutoslawski (1897), Th. Gomperz (1902), P. Natorp (1903), C. Ritter (1907) i dr.
Pored navedenih autora još su i mnogi drugi proučavali Platonove dijaloge i rezultat tog istraživanja je taj, da iako nije postignuta puna saglasnost za sve dijaloge, ipak se slažu u rasporedu glavnih dijaloga.
Mi ćemo se u našem izlaganju držati one raspodjele koju je dao Oberweg, jer uzima u obzir rezultate i drugih istraživača.
Na osnovu svestranog istraživanja i provjeravanja prema antičkim navodima, svi Platonovi spisi, mogli bi se svrstati u 4. grupe:
1. Spisi sokratovskog perioda, u kojima se Platon ne udaljuje od etičko-pojmovnog raspravljanja, zastupajući Sokratovu misao, da je vrlina identična sa znanjem.
2. Spisi prelaznog perioda. U tim dijalozima Sokrat (t. j. Platon) bori se protiv sofista, i vidi se utjecaj orfičko-pitagorovskog učenja o duši i njenoj preegzistenciji.
3. Spisi zrelog doba — gdje je učenje o idejama, i
4. Kasni spisi — u kojima se Platon opet vraća na logičko značenje ideja, napuštajući ontološko — metafizičko, i približuje se pitagorovcima (učenje o brojevima).
Prema toj grupaciji redoslijed dijaloga je ovaj:
1. Sokratovski period
Apologija — (obrana Sokratova na sudu)
Kriton — (poslušnost zakonima)
Protagora — (jedinstvo vrline, da li se ona može naučiti, protiv sofista)
Ijon — (pjesništvo nije zasnovano na svijesnom razumskom znanju)
Luhet — (o hrabrosti)
Država I knjig* — (o pravednosti)
Liaid — (o prijateljstvu)
llarmid — (o razboritosti)
Eutifron — (o pobožnosti)
2. Prelazno doba
Gorgija — (protiv retorike)
Menon — (teorija sjećanja — anamnesis)
Eutidem — (o sofističkom pogrešnom zaključivanju)
Manji Hipija — (razgovor o Homerovim junacima, te o namjernom i nenamjernom griješenju)
Kratil — (o filologiji, protiv sofista)
Veći Hipija — (o pojmu lijepoga)
Meneksen — (o retorici)
3. Spisi zrelog doba
Simposion — (o erosu kao filozofskom nagonu za spoznaju)
Fedon — (o besmrtnosti duše)
Država II—X. — (sadrži glavni Platonov filozofski nazor)
Fedar — (o retorici, pozitivno se odnosi prema njoj, podjela duše na 3 dijela)
4. Spisi kasnog doba
Teetet — (o znanju)
Parmenid — (Platonova dijalektika, ideje)
Sofist — (nastavak Teeteta)
Državnik — (nastavak ≫Države≪)
Fileb — (o dobru)
Timej — (kozmologija)
Kritija — (o političkim pitanjima)
Zakoni — (reforma ≫Države≪, ≫druga≪ najbolja država)
Dodatak zakonima — (Epinomis).
Na osnovu tog hronološkog popisa dijaloga — koji su svrstani u grupe, moći će se pregledno iznijeti razvoj Platonove filozofije
Branko Bošnjak
Nastaviće se
