Jasan Pogled

Porto Montenegro

Povorke, ubogi puk izmučen sparinom, žeđu, nesanicom, isprobijan komaricama-krvopijama. Ranjen zavišću, hranjen mržnjom. Oteže se kao gladna godina. Ženice  sa cigaretom u zubima i kozijim sisuljcima i dlakavi muškarci otromboljenih pivskih kulja. I rojevi uzvrištale dječurlije. Hrle u pakleni raj, bogu Molohu. Princ tame je iz srednjovjekovnih bezdanih legendi uskočio u potrošačko društvo, u srce montenegrinske pomame koja jenjava u letargičnom izdahu. Opada pjena lažnorajskog ushićenja podanika. Radimo poslove koje mrzimo da kupimo sranja koja nam nisu potrebna, uzvikuje ubogi puk. Lozinka-mantra nije više ni poletna, usklik sve više sliči ropcu, ideologija sve više postaje hipnoza odumiranja. Ne pomažu puno ni praznovanja, ni dvostruke- trostruke državnosti, ni stostruke neovisnosti, ni porto Montenegro, ni priče o golf terenima, marsovcima-investitorima, svjetskim šizofreničarima koji se ne mogu nagledati ove krasote. Raštan u Splendidu postaje trajna simbolika pomamljene kaste i njenih podanika.

Možete do mile volje gledati kreature iza staklenih pregrada. Staklene pregrade i staklene oči. Staklene oči onih koje gledaju i onih koji gledaju. Jedni su vlasnici jahti-mizerija, drugi su turisti ili urođenici, zapravo ubogi puk. Vlasnici mizerija su zapravo vlasnici naših života.

Traje i traje i traje naša lakrdija. Ljuljaju se i ljuljaju se i ljuljaju se mizerije na našim talasima. U foteljama. To više nije ni mazohizam. To je – montenegrizam.

Gerilu su skurcali u bolivijskim vukojebinama. Nužnost modernog doba, pravo Molohovih podanika.

Možemo li makar sačuvati san o malom čunu, slamnatom šeširu i čežnjivu ruku ljubavi i dobrote kad smo već na talasićima?

 

 

 

Ostavite komentar: