Anatomija Fenomena

Prilika je rijetka, gdje se pruža valja je prihvatiti [Tema: Kjerkegor]

screenshot-1 (1)

 

Dnevnik zavodnika (6)

 

  1. svibnja

Ah, dijete moje, zašto ne ostaješ mirno stajati ispod vratnica? Tako bi se mogao sablazniti zbog toga, što je neka mlada djevojka pred pljuskom pobjegla u kućnu vežu? I ja tako činim, kada nemam kišobrana, a katkada, kao na primjer sada, i kada ga imam sa sobom.

Mogao bih ti navesti bezbroj časnih žena, koje to čine bez ikakve primisli. Jednostavno se stane okrenut leđima prema ulici; prolaznici ne mogu čak ni razabrati, da li tu stojiš ili kaniš ući u kuću. Mnogo je neopreznije sakriti se u nekim poluotvorenim vratima; tko se skriva, može biti iznenađen, i u tome vreba opasnost.

No moramo skromno ostati mirni, ako smo se jednom sakrili i predati se zaštiti dobrog duha. No valja se čuvati izvirivanja, kako bi se vidjelo, da li je možda kiša popustila. Ukoliko se hoće pogledati, da li je nevrijeme prošlo, valja odlučnim korakom istupiti i ozbiljno promatrati nebo. No ako se ograničavamo na to, da radoznalo, zbunjeno i plašljivo proturimo glavu, da bi je opet brzo povukli, onda može biti svakom djetetu jasno o čemu se radi: to je igra žmurke. A kako da ja koji sudjelujem u svakoj igri, onda ne bih učestvovao? Ne, ne smiješ možda pomisliti, da o tebi, imam rđavo mišljenje; zaista je to bila najnevinija stvar na svijetu onako izvirkivati. No kao za naknadu tražim, da ni ti o meni ne misliš loše; mnogo polažem na svoj dobar glas i ime. A ti si bila ta, koja je započela. Ne pričaj nikom o toj stvari, to ti je valjan savjet; krivnja je na tvojoj strani. Što sam mogao drugo učiniti, nego da ti ponudim svoj kišobran? Svaki bi kavalir isto učinio.

Gdje se samo sakrila? Ah, sakrila se iza portirovih vrata, dražesne li male djevojčice!

»Možete li mi možda reći, gdje je mlada dama koja je iz vratiju maloprije izvirivala, vjerojatno zato, što joj je potreban kišobran?«

Tu je ona, koju obojica tražimo, ja i moj kišobran.

»Smijete se . . . dozvolite, da sutra pošaljem svojeg slugu po nj; ili želite kočiju? Nemate što da zahvaljujete, činim samo svoju dužnost.«

Odavno nisam vidio tako svježeg djeteta; ima ljupkosti, čednosti u njenom biću, a ipak je drska i radoznala.

Zbogom, dijete moje; da ne postoji zeleni kaput na svijetu, možda bih te želio upoznati. Sada ide niz Kobmagergade. Kako joj je lagan i zanosan hod! Kako gordo zabacuje glavu! Pri tom nema ni traga izvještačenosti!

Zaista, taj zeleni kaput nameće mi veliko samoodricanje!

 

  1. svibnja

Hvala ti, slučaju! Bila je ponosna, tajanstvena i zamišljena kao jela, kao misao, koja se iz unutrašnjosti zemlje penje prema nebu, neobjašnjiva, zagonetna — nedjeljivo Nešto. Bukva je zasjenjena svojom krošnjom, lišće brblja i došaptava, što je vidjelo i čulo.

No jela nema krošnje, ne pozna nikakvih priča, koje bi mogla ispripovjediti, sama sebi je zagonetna. Takva je bila ona.

Uzdržljiva prema samoj sebi, stremeći uvis, a istodobno zakovana za tlo. Tiha sjeta se rasprostrla nad njom, neka duboka čežnja bez cilja. Nalikovala je zagonetki, koja nosi svoje rješenje u sebi; ima li na svijetu što ljepše nego riječ, koja daje rješenje zagonetke?

Kako je to točna izreka: »Riješiti neku zagonetku.«

U tome leži dvostruk smisao, koji podaruje svim kombinacijama tajnu profinjenosti. Najveće blago duše je zagonetka, koja se, tako reći, rješava odjednom; a takva je zagonetka i mlada djevojka.

Hvala ti, slučaju!

Da sam je ponovo sreo još zimus, bila bi se njena ljepota skrivala u njezinu zelenom kaputu, kojim bi se mrazno ogrnula. No koje li sreće — našao sam je ponovo u proljeće, u svijetlu poslijepodnevnog sunca. Svakako, zima ima također svojih prednosti. U jasno osvijetljenoj plesnoj dvorani pokazuju se mlade djevojke u velikoj toaleti. No samo se rijetko pojedina ističe iz općenitosti, jer je sve tako udešeno, da bi svaka došla do svojeg prava (ta se namjera opaža), a osim toga podsjeća sve tako neprijatno na prolaznost i taštinu, da nas obuhvaća izvjesno nestrpljenje, koje užitku oduzima čar novog. Pa ipak se ne bih sasvim odrekao plesne dvorane. Kako ne bih imao zadovoljstva pri sjaju, raskoši, preobilju mladosti i ljepote, pri tisućstrukom odblijesku snage? No tamo ne tražim užitak, samo se naslađujem u mogućnostima. Ne privlači me tamo pojedinačna ljepota, već totalitet, ono žensko u svojim mnogostrukim likovima i u svojoj bitnoj jedinstvenosti.

Bilo je to na ulici između Sjevernih i Istočnih vrata oko šest i po sati uveče. U to vrijeme je dnevna svjetlost već bez snage, ali je nebo, koje se bliješteći rasprostire nad zemljom, tako reći još sačuvalo uspomenu na nj. More je bilo tiho i glatko. Prijazne kućice na brani Bleg, ogledavale su se u vodi, koja je tamo daleko bila tamna kao metal. Blaga svjetlost počivala je nad puteljkom i kućama. Nebo je bilo jasno i čisto, i samo bi rijetko prešao koji laki oblak preko njega te bi zamračio načas vedro lice mora. Nijedan list se nije micao. Bila je ona! Moje me oko nije varalo. Odavno sam se pripremio na ovaj trenutak; a ipak nisam mogao da savladam neki bojažljiv nemir, nešto se u mojem srcu uzdizalo i padalo — kao ševina pjesma, koja leti iznad polja. Bila je sama. Zaboravio sam, kako je bila odjevena, ali sam ovaj put njenu sliku urezao u pamćenje. Išla je sama, nezauzeta sama sobom, no prepuštena svojim mislima. Nije ona mislila, nešto je u njoj mislilo. Možda su te misli ocrtavale sliku čežnje, koju je slijedila kao u nekoj tamnoj slutnji.

Bila je u svom najljepšem cvatu. Djevojčice se ne razvijaju kao dječaci. Dječaci počinju odmah rasti i zatim se dugo vremena dalje razvijaju. Za djevojke bih rekao, da sve to vrijeme koriste, da bi se rodile.

Možda je udaja trenutak njihova rođenja, točnije rečeno, u tom trenutku se prestaju rađati. Kao što Minerva izlazi savršena iz Jupiterova čela, i kao što se Venera u zreloj ljepoti pojavljuje iz mora — takva je i djevojka, čija ženstvenost nije razorena onim nečim, što nazivamo razvojem: završena je onog trenutka, kada se rađa.

Ona se ne budi postepeno, već odjednom — ali zato sanja tim dulje, ukoliko ljudi nisu nerazumni, da je prerano probude. U tom dugom razdoblju sanjarenja leži izvor beskrajnog bogatstva.

Tako isto ni ona nije bila zabavljena sobom, već nečim u sebi, i njeno zanimanje bilo je potpuno spokojstvo, odmaranje u samoj sebi. U tome je draž mladih djevojaka, i tko to može shvatiti, obogatit će se. Djevojke posjeduju to blago, a da o njemu i ne znaju. Dok su one nesvijesno bogate, same su to blago. Spokojstvo i lagani dašak sjete ležali su nad njom. Djelovala je tako lagano, da mi je odmah palo na pamet, kako bi bila sitnica podignuti je. Laka, kao psiha, koju nosi genije, štaviše, lakša od psihe, jer se sama nosila. Neka se teolozi prepiru o uzašašću majke božje, što se mene tiče ne nalazim u tome ništa neshvaljivo, jer ona ionako nije više pripadala ovom svijetu. Lakoća neke djevojke, koja prkosi svakoj sili teže, za mene je prije misterij.

Kako se ona sama nije ogledavala, smatrala je, da je nitko ne promatra. Držao sam se na izvjesnom razmaku od nje i upijao sam njenu sliku. Išla je lagano, nikakva žurba nije uznemirivala spokojstvo i mir, koji su počivali oko nje. Na obali je neki mladić pecao; zastala je i pogledala dolje na vodu i na pluto od udice.

Bilo joj je potrebno osvježenje, iako je polako koračala.

Stoga je zabacila tanki šal, kojim je bila ogrnula ramena; laki povjetarac dolazio je s pučine i umiljavao se oko snježno bijelih, toplih i punih grudiju. Činilo se, kao da se dječaku, koji je pecao, nije dopadalo što je dobio gledaoca; mrzovoljno se obazreo prema njoj. Taj pokret bio je toliko smiješan, da se morala smijati — srdačni smijeh djeteta! Vjerujem, da bi se rado malo počupala s tim dječakom, da su bili sami.

Oči su joj bile velike i sjajne. Iz njih je sjala nedokučiva dubina, kojoj nema pristupa; dok se nasmijala dječaku, bio joj je pogled čist i nevin, a ipak pun nestašluka. Nos lijepo građen, u profilu se činilo, da je malo povučen prema čelu, stoga je izgledao kraći i imao je nijansu nestašnosti. Produžila je svojim putem: slijedim je. Sreća je htjela, da je bilo i drugih šetača, koji su upotrebljavali taj put. Tako sam mogao, da s ovim ili onim izmijenim po nekoliko riječi, pa sam joj na taj način omogućavao malu prednost samo zato, da bih je opet brzo sustigao; time sam izbjegao, da je slijedim ukorak. Približavala se Istočnim vratima. Kako bih je rado posmotrio izbliza, a da sam ne budem primijećen.

Sprijeda kod Torburga postoji kuća, pomoću koje mogu pokušati izvršiti svoju namjeru. Poznajem stanare, bit će dovoljno, da tamo svratim.

Brzim je koracima prestižem i pravim se, kao da se uopće ne obazirem na nju. Tako postižem znatnu prednost, ulazim u kuću, pozdravljam svoje prijatelje, što je moguće brže, zatim jurnem k prozoru, koji gleda na nogostup. Vidim je, kako dolazi, i posmatram je, dok produžavam razgovor s društvom, što se okupilo oko čaja u dnevnoj sobi.

Hod joj je bio ponosan i otmjen, ali ne izvještačen; ni po čemu se ne može zamijetiti utjecaj učitelja plesa; njoj nije bilo potrebno da pazi na svoje držanje.

Bila je već prošla.

No morao sam je još jednom vidjeti. S mojeg prozora pružao mi se vidik na pristanište i na kratki dio puta, koji nedaleko odavde vodi k moru. Odmah mi je palo na pamet, da bi mogla stanovati ovdje na ladanju, barem preko ljeta. Nisam smio gubiti vremena, ukoliko sam o tome htio saznati nešto pobliže. Svakog časa mogla je da se vrati, a tada bi zasigurno bila nestala, prije no što bih je opet mogao dostići. U najvećoj se žurbi laćam štapa i šešira i želim se izgubiti. No u toj brzini gurnem neku damu, koja upravo poslužuje naokolo čaj. Ona vrisne, dok ja, još uvijek naoružan šeširom i štapom, mislim samo na to, kako da se što prije izgubim. Da bih obrazložio svoj bijeg, pokušavam smjeli obrat, pa patetično deklamiram: »Kao Kain ću bježati s mjesta, na kojem je bio . . . proliven čaj.«

No, čini se, da se sve urotilo protiv mene. Domaćinu kuće pada na um da prihvati moju šalu i da je produži na isti način; zaklinje se najsvečanije, da ne smijem otići, dok kao za pokoru damama ne podgrijem novi čaj i sam ne popijem jednu šalicu. Jednim pogledom uviđam svoj položaj: zbog pretjerane pristojnosti upotrebit će, ako bude potrebno, i silu, da bi me zadržao.

Morao sam ostati.

Ona je nestala.

16.

Kako je lijepo biti zaljubljen, a kako tek zanimljivo, kad se to još i zna. Svakako — to je razlika. Bjesnim, kad pomislim, kako mi je uspjela umaći; a ipak se tome radujem. Pred mojom dušom nejasno lebdi njena slika, neko polutano biće iz zbilje i ide-je . . . u tome ima čudnovate draži. No sada više nisam nestrpljiv. Do daljnjega mi je dovoljno, da prebiva ovdje u ovom gradu. Sada, kada to znam, mogu željeti, da sredim u sebi njenu sliku. Polako i dugo hoću sve da uživam. Kako da ne budem spokojan? Zar nisam ljubimac bogova, koji su mi pružili rijetku sreću, da se još jednom zaljubim? Nikakva umjetnost, ni studij ne može nam pribaviti taj dar, to je dar neba. No radoznao sam, kako dugo mogu podnositi tu ljubav, predao sam joj se više no svojoj prvoj ljubavi.

Prilika je rijetka, gdje se pruža valja je prihvatiti.

To je da očajavaš: djevojku zavesti — to nije ništa, no treba naći djevojku, koju vrijedi zavesti! Ljubav je bogata misterijama, i jedna od njih je prva ljubav, premda jedna od nižih. Mnogi žele odmah sve, zaruče se ili učine kakvu drugu ludost i — a da nisu ništa ni vidjeli — sve je svršeno: ne znaju, ni što su dobili, a još manje, što su izgubili.

Dva puta mi se pokazala i oba puta opet iščezla; to dokazuje, da će se ponovo vratiti. Kada je Josip tumačio faraonu njegov san rekao je:

»To što je faraon isti san dva puta usnio, dokazuje, da će to Bog svakako, i to vrlo brzo, i ispuniti.«

Kako bi bilo zanimljivo baciti jedan pogled u tajanstvenu radionicu sila, koje oblikuju naš život.

Eto je gdje živi u svome miru, ni ne sluteći da postojim, a još manje, da s najvećom sigurnošću predviđam njenu budućnost… moja duša traži svim silama ostvarenje; sve jača i jača je moja težnja. Ako neka djevojka već na prvi pogled ne ostavlja na nas nikakav duboki dojam, koji budi ideje, onda ni ne vrijedi potruditi se oko nje. Ako je prvi dojam snažan, onda podliježe i najprovjerenije srce. Tko nije siguran u svoju ruku, oko i pobjedu, taj neka odmah prijeđe u napad.

Upravo u tom prvom trenu prenapinjanja svojih snaga, u toj čudesnoj suradnji simpatije i egoizma raspolagat će nevjerojatnim snagama.

Dakako, bit će prevaren za užitak. Neće moći uživati u situaciji, u kojoj sam propada.

Ne znam, u čemu uživaju drugi ljudi u ljubavi. Posjedovanje samo o sebi ne znači mnogo, a sredstva, pomoću kojih ljubavnici svladavaju djevojke, prilično su žalosna. Oslanjaju se čak na novac, moć, utjecaj drugih ljudi. No kako može neka ljubav pružati uživanje, ako ne sadrži u sebi apsolutno podavanje partnera?

Samo po njemu postaje ljubavnica lijepa, ljubav zanimljiva.

No treba imati duha, da bi se došlo do tog cilja; a postupci uobičajenih ljubavnika tome ne sliče.

 

Seren Kjerkegor

Nastaviće se

Ostavite komentar: