Za prvog osnivača atomizma — Leukipa, postoje čak mišljenja da uopće nije bio historijsko lice. To mišljenje imade svojih pristalica i danas. Prvi je tu tvrdnju iznio Epikur (342 do 271), koji je rođen 40 godina poslije Aristotela. Međutim, Aristotel, i njegov učenik Teofrast na više mjesta spominju Leukipa i Demokrita zajedno, a na jednom mjestu se Demokrit čak označuje kao Leukipov učenik. Ta rasprava oko Leukipa obnovila se i u prošlom stoljeću, jer su vrlo poznata imena u filozofiji E. Rohde (1845—1898) i W. Nestle (rođ. 1865) osporavali historijsku egzistenciju Leukipa. O tome je Rohde pokušao uvjeriti i druge na 34. skupštini filologa u Trieru (1880), ali je već na 35. skupštini filologa u Stetinu protiv njega istupio najbolji poznavalac grčke predsokratovske filozofije H. Diels (1848—1922). Protiv Dielsa je opet pisao Rohde, a zatim se u polemiku umiješao i E. Zeller (1814—1908) pisac historije grčke filozofije na nekoliko hiljada stranica, koji je također smatrao, da je neosporno, da je Leukip živio, i prema tome, ako je učenik nadmašio učitelja, ne smije se Leukipa odbaciti kao nehistorijsko lice.
Prema oskudnim podacima, Leukip je iz Mileta prešao u Eleju, gdje je slušao Zenona, a kasnije je otišao u Abderu (u Trakiji). Tu je postavio osnovne teze atomizma, što je sve razradio i usavršio njegov učenik Demokrit (460—370) iz Abdere, koji je bio savremenik Sokrata i sofista.
Leukipu se pripisuju spisi ≫Veliki red svijeta≪, i ≫O umu≪, koji su kasnije uvršteni u Demokritove spise (≫Corpus Democriteum≪).
Svi izvori svjedoče o tome, da je Demokrit bio univerzalna glava. Diogen Laercije bilježi, da je Demokrit iz etike napisao 8 spisa, iz fizike 20, iz matematike 12, iz filologije 8, tehničkih 8, nerazrađenih spisa 9, i o drugim raznm problemima — 9.
Teže je ustanoviti šta je sve Demokrit pisao, i šta je njegovo, ali ipak koliko je imao priznanja vidi se iz Aristotelove pohvale, koji je rekao o Demokritu: ≫Taj je, čini se, o svemu promislio≪,
Demokritov sistem materijalizma pokušao je konzekventno objasniti mnoga pitanja i V. Lenjin je označio taj materijalizam u antičkoj filozofiji ≫Demokritovom linijom≪, nasuprot idealizmu kao ≫Platonovoj liniji≪.
ATOMIZAM
Zenonova tvrdnja, da se stvarnost može u beskonačnost dijeliti, nije tada našla pristalica. To je bilo dopušteno kao teoretska pretpostavka u misaonom postupku, ali u samoj stvarnosti ne može biti tako, jer kad bi se sve dijelilo u beskonačnost — mislili su atomisti — Leukip i Demokrit, stvarnost bi iščezla u praznini, jer za dijeljenje nečega potrebno je, da ono sadrži u sebi prazan prostor. Zbog toga su atomisti smatrali, da postoje tek kvantitativno različite čestice, koje imaju tako zbijeno jezgro — atomi — koji predstavljaju zadnji osnov, do kojeg se u diobi može doći. Elejski bitak — (neprobojnost materije), ovdje je označen kao bezbrojno mnoštvo atoma, koji su nepromjenljivi, i određeni samo kvantitativno.
Svi su atomi po svom sastavu materijalni, a razlikuju se samo geometrijskim svojstvima — oblikom i veličinom. Atomi su pravi bitak, nemaju svojih specifičnih kvalitativnih svojstava, jer su ona svedena na same kvantitete atoma.
Postojanje atoma kao bitka nije dovoljno, jer nešta može postati samo kad se kreće, a za kretanje je potreban prazan prostor — koji također postoji (to su tvrdili već i pitagorovci). Taj prazni prostor je u ontološkom smislu nebitak (μη δν) koji isto tako realno postoji kao i atomi. Pozitivnost i negativnost, bitak i nebitak predstavljaju jedinstvo svakog mogućeg postojanja, a oni postoje po sebi, i jedino oni tako postoje, a sve drugo se izvodi iz njih.
Ništa ne može biti izvedeno iz jednog principa, ako se tu ne uključi i njegova suprotnost, koja ga tek onda čini cjelinom.
Bitak i nebitak realno egzistiraju i oni su tek osnova za sve postojeće. Elejci su nebitkom, t. j. prividom, proglasili mnoštveni svijet i ostali na apstraktnom identitetu, iz kojeg više ništa nisu mogli objasniti. Atomisti prihvaćaju i nebitak, t. j. prazan prostor kao postojeći, i time shvaćaju stvarnost u jedinstvu bitka i nebitka, što je dosljedno iz učenja o atomima i praznom prostoru, koji postoje po sebi.
Atomi se međusobno razlikuju po obliku, redu i položaju i nalaze se u vječnom kretanju. Red i položaj atoma je, za njih, njihovo nebitno stanje, dok je mnogo važnije za atom njegov oblik (n. pr. okrugao, uglast i dr.). Sve što uopće može egzistirati pojavljuje se tek kao spajanje raznih atoma u prostoru.
Ono što je po sebi, spajanjem s drugim takvim atomima, pojavljuje se kao objektivno mnoštvo postojećeg i tek kao takvo pristupačno je našim osjetilima.
Kretanje u praznom prostoru odvija se po principu teže: lakši atomi padaju sporije, a teži brže, čime dolazi do sudara, spajanja i oblikovanja. Već je Aristotel dobro uočio, da bi u praznom prostoru sva tijela padala jednakom brzinom, ali je ipak kod Demokrita važno to, da je shvatio atom kao materiju u kretanju, i to proveo konzekventno kroz cijeli svoj sistem.
Sve postojeće u kozmosu Demokrit je objasnio pomoću atoma i praznog prostora, kao jedine realnosti po sebi, čime je kvalitete sveo na kvantitete, uslijed čega je nastala poteškoća oko t. zv. sekundarnih kvaliteta u spoznajnoj teoriji.
Osjetni kvaliteti — toplo, hladno, gorko, slatko, kiselo — ne mogu imati egzistenciju po sebi, nego su ≫subjektivni≪, jer po sebi postoje samo atomi i prazan prostor. Svaka stvar; kad nastaje spajanjem atoma, djeluje kao objekt na subjekt. Taj objekt nije jedinstvena stalna cjelina, jer nestaje, čim se atomi razdvoje. Kad objekt nije po sebi, nego je sastavljen tek iz onog što je po sebi, onda ni njegova svojstva nisu stalna, nego prolazna. Time nije rečeno, da su sekundarni kvaliteti isključivo subjektivni, t. j. da ih subjekt zbog ustrojstva svojih organa kao takve pripisuje objektu, kao što se to često želi protumačiti, nego je obratno, — objekt djeluje na subjekt, koji to djelovanje doživljava tek u jedinstvu s objektom, i tek u tom jedinstvu doživljavaju se oni kvaliteti, koje Demokrit označuje, da su samo po mnijenju (νόμψ). Demokrit ovdje ne protivriječi sebi, jer ako uistinu postoje samo beskvalitativni atomi i prazan prostor, onda je, gledajući objektivno, sve svedeno na kvantitet (koji je objektivan), a djelovanjem na subjekt objekt ispoljava svoja razna svojstva, koja subjektdoživljuje na određen način. Time ta svojstva imaju objektivnog nosioca (dotle dok postoji sam objekt), a ne egzistiraju po sebi (zbog toga izraz ≫po mnijenju≪), kad i sam objekt postaje kao uzajamno djelovanje atoma u praznom prostoru. Ta svojstva se mogu jedino ispoljiti djelovanjem na subjekt, a u stvarnosti se svode na određene kvantitete atoma kao i sve ostalo.
To objektivno pojavno može čovjek spoznati osjetilima, što nikako ne predstavlja spoznaju same suštine stvari, i Demokrit tu spoznaju naziva mračnom, za razliku od razumske spoznaje, koja je prava — jer ona shvata ono, gdje osjetila prestaju. Racionalnim putem može se doći do spoznaje osnova i uzroka sveg objektivnog, t. j. atoma i praznog prostora. Premda su svjedočanstva, koja govore o odnosu te dvije spoznaje protivrječna, ipak je njihovo uzajamno postojanje kod Demokrita održivo, jer on o osjetilnoj spoznaji govori s povjerenjem, iako ona nije potpuna. Objekt se osjetilima može spoznati zbog toga, što osjetila primaju sličice(fivd(yAa),koje izlaze iz objekta.
Na taj način se ne bi moglo doći do spoznaje atoma, jer je do njih Demokrit došao racionalnim putem, a ne empirijskim. Ipak je potpuno kriv zaključak iz toga, da atomi nisu materijalni, nego čisto misaoni kvaliteti, i da prema tome atomisti ne bi bili materijalisti u filozofiji, nego racionalni idealisti.
Do tog pogrešnog zaključka došao je u svojoj historiji filozofije Walter Kinkel koji je zbog takvog nazora shvatio i Demokritovu etiku kao idealističku osnovu za, Sokrata i Platona.
Nasuprot elejcima koji su objektivno mnoštvo pojavnog shvatili kao privid, dakle kao nebitak i potpuno ga odbacili, atomisti su u tom uočili problem — odnosa suštine i njegove pojave, t. j. pratili manifestacije bitka, suštine, onoga što je po sebi — a time su konzekventno došli do objektivnog svijeta — kao rezultata djelovanja atoma u praznom prostoru. To djelovanje je na osnovu prirodnih zakona potpuno uzrokovano, i za slučajnost u sistemu ne preostaje mjesta.
Demokrit misli, da uzročnost svagdje postoji, samo se ona ne može uvijek spoznati, ali nju treba stalno istraživati i Demokrit za sebe kaže u fr. 118: ≫Volio bih naći jednu jedinu uzročnu vezu, nego dobiti perzijsko kraljevstvo.≪
Uzročnost u prirodi otklanja svaku egzistenciju natprirodnih sila, jer je Demokrit kao fizičar sve shvatio u postajanju i razvijanju u čemu ne čine izuzetak ni nebeska tijela, koja također postaju djelovanjem atoma u praznom prostoru.
Dakle, sve postojeće ima svoj prirodni osnov, koji je shvaćen kao stalni proces, čime u atomizmu nalazi veliko priznanje Heraklitova misao, jer sami atomi, koji su vječni i nepromjenljivi (elejska ontologija), baš zbog toga što se nalaze u stalnom kretanju, stalno svojim spajanjem i razdvajanjem pokazuju novu raznovrsnost objektivnog svijeta.
U tom procesu nema haosa, svagdje djeluju nužnost i zakonitost, pod čim Demokrit ne misli samo na to, da se izvan djelovanja atoma ne može ništa dogoditi, nego da i to njihovo spajanje predstavlja red i zakonitost, zbog čega čovjek može sve to spoznati i dospjeti do same suštine svega postojećeg.
Ako je moguće spoznati i objasniti prirodnu zakonitost, onda je također važno pitanje kakav je položaj čovjeka u Demokritovom sistemu, i da li je njegovo učenje o etici konzektentno izvedeno iz atomizma?
ETIKA
Već je rečeno, da atomistički sistem nije ostavio mjesta za djelovanje bogova, jer je cijeli kozmos shvatio kao uzročni proces postajanja iz atoma, i tako je sveukupna cjelina slika potpune prirodne zakonitosti, u kojoj čovjek zauzima svoje određeno mjesto, a sam čovjek je po svom ustrojstvu također mikrokozam, t, j. mali uređeni svijet (fr. 34). Čovjek u sebi ne nosi nikakvu mističnu dušu, koja bi bila božanskog porijekla, i svim upravljala, nego je i duša, kojoj je pripisivana sposobnost kretanja sastavljena iz vatrenih atoma, koji su lako pokretljivi i mogu prodirati u cijelo tijelo. Razdvajanjem tih atoma nestaje i duše, iz čega se vidi, da je i duša samo tijelo , i cjelokupno čovjekovo djelovanje treba usmjeriti na ovozemaljski život, gdje čovjek uviđa puni smisao svog postojanja.
U Demokritivoj etici čovjeku je postavljen određeni zadatak, i on ga treba, ako hoće biti zadovoljan, u cjelini izvršiti. Neki misle, da su fragmenti iz etike slučajne izreke i da nemaju veze sa sistemom kao cjelinom. Ali, kao što u spoznajnoj teoriji Demokrit ističe prednost razuma nad osjetilima, jer čovjek postiže punu spoznaju tek kao racionalno biće, tako je i na području etike. Nije smisao čovjekovog djelovanja da postigne prolazno tjelesno uživanje, jer to nema trajnu vrijednost, nego da se čovjek kao racionalno biće, uzdiže iznad prolaznih tjelesnih naslada, kako bi postigao bogatstvo duha, znanja, što je trajnije i vrednije. Ta težnja za duhovnim uzdizanjem u etici konzekventno je sprovedena iz atomističke gnoseologije s obzirom na odnos osjetilnog i misaonog. Neki fragmenti mogu to ilustrirati.
Fr. 207: ≫Ne valja birati svaku nasladu, nego onu, koja je skopčana s plemenitim≪ ili: fr. 189 ≫Najbolje je za čovjeka, da provodi život što više u dobru raspoloženju a što manje u zlovolji. A tako bi moglo biti, kad ne bi tražio naslade svoje u prolaznim stvarima.≪
Čovjek to sve može postići, ako se upravlja svojim razumom, ali ipak nije svejedno u kakvim društveno-političkim prilikama on živi, jer će i od toga ovisiti mogućnost njegovog djelovanja. Stoga Demokrit smatra, da je za slobodne Grke najbolje demokratsko uređenje, jer jedino ono daje mogućnost slobodnog razvoja čovjeka. On o tome u fr. 251 kaže ovo:
≫Siromaštvo u demokraciji toliko je vrednije od takozvanog blagostanja kod vladalaca, koliko je vrednija sloboda od ropstva.≪
Time je u Demokritovom sistemu čovjek dobio svoje mjesto kao društveno biće, koje svojim razumom spoznaje djelovanje prirode i upoznaje tok tih zakona, oslobađajući se svih predrasuda religije, jer sebe shvata kao biće koje se racionalnim putem može uzdizati i usavršavati.
Branko Bošnjak
Grčka filozofija
