Ovo nam je naša borba dala. I mnogi prvoborci. Kad pomislim na prvoborce sjetim se djetinjstva i jednog brkajlije sa pripučenom medaljom na reveru, sa staklenim okom i velikim bijelim šeširom koji je, već tada, bio pritajeni simbol destruktivnog hedonizma. Taj davnašnji prvoborac imao je, šaputalo se, dvije žene, mada su neki kriptoravnogorci romorili zajedljivo da su mu to, zapravo, kćerke. Makar dok ne padne noć.
Novogodišnje noći mog djetinjstva bile su zaglušene mitraljeskim rafalima komšije prvoborca i zvonkim rasipanjem krupnih čaura što su padale po ulubljenim haubama socijalističkih automobila-šklopocija.
Doživjeli smo, kazaše, kraj istorije, ali smo, očigledno, previdjeli njene beskrajne reprize. Isto to, samo malo drugačije, mislim, gore…avaj, aman!
Prvoborci, lauferi, pretorijanci, plemstvo, nobles, nove-stare maškarate, dostojne Karamazovih, pardon, Glembajevih, jer ipak smo u krčmi i ipak je neko ugasio svjetlo.
Izmiljeli su jednom ispod kamenja ogrnuti ovnujskim čaprama rogati i smrdljivi, zaudarali su na prčevinu, vodenica bijesne istorije nije ih samljela, samo ih je zasula zlatnim brašnom, jer su snishodljivo slušali malog vodeničara i špijali i klali za njegov merak. Bili su u dosluhu sa paganskim demonima brzih voda. Mali vodeničar je postao kum-državnik, a mala vodenica je postala vodeničica.
Plemići, namrgođeni i dični, nakurčeni i bijesni, stvoriše mantru- savršenu ideologiju vladanja. A narod, kao narod, boji se i šušnja u sopstvenim gaćama, pa kako ne bi kozoroga-miloroga i niklovanih veskobar-revolvera što prašte o državnim praznicima.
Da još postoje stari vodeničari, majstori klanja i oranja, došapnuli bi nam šta će biti. Ali, nema ih. Svi su obršili pod vodeničkim točkom.
Na našem čarobnom brijegu sve nemoguće je postalo jedina mogućnost: rukopoloženi ateisti, postriženi neznabošci, krvoločni prepodobnici, nepismeni lingvisti, sudije krivokletnici, penzionisani pripravnici, rimski savardaci i neolitski Crnogorci, leteći Srbi( tek će da leti perje), gluvonijeme poliglote, iskušenici i stradalnici u armani odijelima, stolični raznokapići i perspektivne babe, megazvijezde ulice bez rasvjete, dresirani novinari i direktorčići-faraoni, čedne skočiđevojke i urađeni odlikaši, skorupačine guvernante i vunena gospoda, kukuruzni mangupi…i vječni Titograd i ruska salata i iskreno zahvalni guzoliz-građani…I sve tako-od kačamaka do kavijara…i nazad.
A žena onog svetolika leti na frizuru u Biograd.
Elem, hiperbolisanje i metaforičnost je neminovnost svakog krasnopisa,ali i suštinski uslov montenegrinske povijesti. Da nije tako tigar i hijene bi odavno bili u kavezu i ne bi od ovoga napravili prašumu, prvoborci bi bili zakočeni u voskarnici istorije, leteći novomučenici bi se svađali sa gugutkama, a mnozina bi bila na drvetu.
