Možda je nekad i bilo šetanja radi šetanja, šetuckanja, onako, od meraka. Možda su nekada dragi šetači i brojali korake kao đerdane, onako, od miline. Možda su i zvižduckali vabeći sunčane radosnice i zanosili se u koraku plavim nebom, tek da se obraduju životom, kao što je i red. Možda su i pocupkivali i pleli, sitno kaluđerski, jer je sve skromnome čojku, bilo potaman. Možda bi se ponekad sa stišanom sladošću i šarlatanski okrenuli za nečijom kikom ili procvalom šarenom haljinicom, tek da se zna. Možda su i potanko pjevušili u hodu pjesmuljke što ubrzavaju korak i radoste srce, tek da ih ponese žuborak čistog života. Možda su i zastajali na starim čekama da ulove nečiji osmijeh ili da zapamte nečiju riječ, jer je i to uzdarje svakom kome nije i previše premalo. Možda je nekad, hoćah reći, šetnja bila hododarje i hodočašće ka običnom i prirodnom čovjekolikom životu i oljuđenom bitisanju…
I sada ima hodača, a ima li šetača? Sada mi šetnja opako naliči tumaranju bez smisla i cilja, bez radosti i milodarja. Tumaranje zapljuskuje naše uboge varoši, jezeri se na našim sumornim trgovima, uliva se u naše smrknute kafane, pa se razliva sporednim puteljcima, ka sporednim adresama.
I kada bajagi šetaju, naši junaci, zapravo, žure. I kada, zapravo, žure, naši junaci nikuda ne stižu. I kada nigdje ne stignu, naši junaci opet žure ne bi li opet stigli sopstvenom nestizanju. I nikada nemaju vremena ni za običan razgovor, ni za uprošćen razgovorčić, ni za upitanost, ni za dušebrižje…
Lažni šetači moraju da tumaraju što više i što brže, moraju se odtumarati do nigdine, pa se rastumarati do svojih nedođija. I u tumaranju ne vide i ne čuju ni onoga do sebe, ni Onoga u sebi. Mantraju u posrtanju: nemam ti kad ili sriču umjesto pozdrava: čućemo se ovih dana i odbauljaju svojim bespućima.
Šta li je to spopalo potomke dobrih šetača? Kakva li je muka očinske šetnjice preobrazila u maćehinska tumaranja?
Gledam kako landaraju praznim torbicama, sapeti tijesnim odijelima i mlataraju vjetreničarski rukama, valjda pozdravljajući okolinu. I uvijek namješten osmijeh i uvijek ogledalce umjesto neba i uvijek računaljka umjesto srca. I uvijek tumaranje, uvijek trabunjanje. Izdanci, rasad novijeh vremena. I sve ih je više, sve su užurbaniji, zalijeću se kao aviončići po pisti, a ne znaju da nemaju krila. Ko ne žuri, magarac! To je nova društvena igra u novom tumaralačkom društvu.
Uvijek pričaju o onome ko je žurio, pa se u toj žurbi i snašao, pa je u toj žurbi pretekao druge, pa je u tom zatrku polomio spore i puzeće nesposobnjakoviće.
Odjekuju naše ulice, naši sokaci i zapušteni trgovi njihovim gromoglasjem, njihovom porugom, njihovim kasom i galopom. Kloparaju naše carske ergele prezrivo gazeći opštenarodni magareći korak. Bolje biti jedan dan konj dvorske ergele, nego sto godina magarac izgubljenih putišta, tješe se naši šetači, naši sumanuti goropadni tumarači. Kao da ima velike razlike između četvoronožja, sapi i kopita…
Kad zastanu, stoje da bismo ih bolje vidjeli, kad ošinu repom ne plaše muve, nego žele da tim mahom zaplaše insane, kad piju ne piju zbog svoje, nego zbog tuđe žeđe, kad jedu, ne jedu od gladi, nego od tuđeg nejela, kad se oblače vladičanski posramljuju tuđu golotinju, kad pričaju, ne pričaju sagovorniku, nego onome ko treba da ih čuje…
Kad, valjda, vole, ne ide im od ruke, kad su, valjda, prijatelji, teško se snalaze, kad treba da budu ljudi, valjda se toga postide. Kad, valjda, šetaju, oni, valjda, žure, jer će ih neko pregaziti u areni koju, valjda, u svemu vide i koje se, valjda, zbog svega plaše.
I uvijek su brži kad slijede, nego kad predvode. Uvijek su kasači kad idu za galoperom. Uvijek galopiraju među magarećim kasačima. I, opet, nikada ne stignu na vrijeme. Neko uvijek dođe malo prije, tek da im dosoli ljutu ranu, tek da im ukošmari još jednu noć.
Takve šetače gledam ovih dana, šetače bijesnoga vrtložja, trkače izgubljenih trka, galopere polomljenih kopita, jahaću marvu sedlastih leđa…
I sjetim se onoga Šetača koji hododaruje nebeskim prtinama i nježno očinski smiješi se na zemlju.
Pa se zaputim šetnjom i osluškujem mu riječ.
Iz knjige priča Igračke