[Predavanje održano u okviru nastave ‘Filozofija sa logikom’ u JU Gimnazija ‘Musa Ćazim Ćatić’ Tešanj 75. sata sukladno godišnjem NPP šk. 2019/2020. godine.]
Ukoliko govorimo o uvodu u filozofiju njemačkog klasičnog idealizma uopće i uvodu u filozofiju Immanuela Kanta kao njezinoga utemeljitelja napose prvo od čega bismo trebali krenuti izlaganje jeste postavljanje centralnoga pitanje Kanta: kako je mogućno da nešto znam? Dakle, možemo zamijetiti, Kant ne postavlja pitanje o tome šta je prvo, šta je bitak, da li postoji apsolutno biće, i ts. negoli: kako je mogućno da nešto znam? I, šta je smisao postavljanja toga pitanja? Zašto je pitanje znanja kod Kanta važno i odakle dolazi važnost toga problema?
U ovomu kontekstu, problem znanja se zapravo u određenome smislu svodi na problem mišljenja. Jer, ukoliko se vratimo korak unatrag na filozofiju francuskoga racionalizma trebamo se podsjetiti kako Descartes je zapravo prvi koji postavlja pitanje problema mišljenja na odmaku jedne skolastike i srednjovjekovlja, ali on problem mišljenja određuje kao problem postojanja. Dobro poznati stav Cogito ergo sum nije ništa drugo negoli izričaj o postojanju – dakle ontološki stav, a ne spoznajno-teorijski stav. Jer, stav cogito ergo sum ništa ne govori o spoznaji negoli o postanju samome. Kolokvijalno rečeno: to što ja jesam, mogu da zahvalim tome što mislim i jedino što mogu da kažem sa izvjesnošću jeste da sve dok postojim – mislim!
I, Kant polazi od takvoga Descartesovog stava odakle su počeli i empiristi – koji usporedo sa racionalistima problematiziraju predmetno pitanje – jer Hume u svojim misaonim počecima svakako jeste bio kartezijanac. Kant ono što će postaviti kao svoju metafiziku spoznaje zasniva iz Descartesovog stava cogito ergo sum, ali Kant prigovara Descartesu. Jer, smatra Kant, Descartes nije postavio pitanje o znanju i saznanju, negoli o postojanju i na taj način je ponovno došao u situaciju u kojoj su bili svi tradicionalni filozofi koji su bavili se bićem, a ne bitkom – Heideggerijanski rečeno. Dakle, Kant prigovara Descartesovome stavu njegov ontologijski, a ne spoznajno-teorijski karakter koji je zapravo i izostao. Parafrazirali smo: Ja postojim na misleći način i svoje postojanje znam samo na temelju mišljenja. I, na takav način: mi se ne pitamo o pretpostavkama postojanja negoli o posljedicama što će docnije Heidegger također zamjerati metafizici – pitamo se o biću, a ne pitamo se o bitku. No, o Heideggeru treba misliti u obzorju egzistencijalne filozofije, filozofije egzistencije ili egzistencijalizma. I, umjesto da se postavljalo pitanje o pretpostavkama postojanja tradicionalna filozofija se bavila posljedicama toga postojanja tj. bićem. Kant je na izvjestan način razotkrio takav problem i on je upravo na tome tragu iskazao da se transcendentalna filozofija zasniva upravo kod Descartesa usprkos ontologijskome naboju njegova temeljnoga stava; jer, Descartes postavlja pravo filozofijsko pitanje o znanju, ali on ne ide u pravcu istraživanja o spoznaji, nego u pravcu istraživanja o biću.
No, usprkos tome, Descartes je uveo nešto što je temeljno važno za filozofiju: odnos subjekta i objekta. U Descartesovom djelu imamo pojam: misleći subjekt! Dakle: postojanje bez mišljenja nije mogućno, zato i subjekt je uvijek misleći. Jer, ono čime se bavi Descartes je odnos objekta prema subjektu: za Descartes i cijelu racionalističku i empirističku filozofiju subjekt je centar moći, ali on je pasivan i na njega djeluje objekt. Dakle, predmeti se saobraćaju prema subjektu, oni uvjetno rečeno napadaju subjekt, dakle aficiraju i podražavaju subjekt. I, tek kada objekt djeluje tada subjekt na izvjestan način potvrđuje samoga sebe. Vidimo li u ovome primjeru predmetnu pasivnost subjekta? Pitanje racionalista i empirista jeste: na koji način objekt djeluje na subjekt?! Da li je um tabula rasa na kojoj objekt treba da ispisuje raznorazne sadržaje ili je um nešto što u sebi sadrži sve mogućne informacije, pa objekt samo podsjeća subjekt na one ideje koje su određujuće za sve objekte – platonistički rečeno. I, cijela metafizika koju imamo sa Descartesom u principu ne postavlja pitanje o mogućnosti saznavanja nego o odnosu subjekta i objekta. I, sada konačno postavljamo pitanje nakon kraćeg ponavljanja osnovnih polazišnih stavova racionalizma i empirizma, na koji način se Kant određuje prema predmetnome pitanju?
Odveć u predgovoru svojemu glavnome djelu Kant uvjetno rečeno poništava afekcije objekta na subjekt i ukazuje kako sam subjekt stvara objekt: objekt ne postoji bez subjekta, objekt ne postoji bez osnove u subjektivitetu, objekt jeste objektom samo ukoliko je za subjekt. Na tome tragu: subjekt je osnova svakog realiteta i ne postoji realitet za sebe! Stvar za sebe – ili kako bi to Kant rekao: noumen – postoji samo kao neki naš misaoni odnos prema nekoj stvarnosti i to u potencijalitetu stoga što ga je nemoguće tako što misliti i što se u prošlosti davalo kao zapreka znanju iako je bilo predstavljano kao znanje i to sa stupnjem izvjesnosti. Dakle, u ovoj konstalaciji odnosa postoji samo subjektivitet: samo subjekt koji stvara neku stvarnost, stvarnost je onakva kakvom je subjekt određuje, stvarnost jeste samo za subjekta. Drugim riječima: subjekt je određujuća instanca! I, zato će se Kantova filozofija odrediti kao filozofija subjektiviteta. Zasnivanje metafizike subjektiviteta! Važno je napomenuti da subjekt se u djelu Kanta ne misli sadržinski nego formalno – subjekt nije biće nego spoznajna instanca. Ne možemo nigdje u djelu Kanta pronaći pojam bića ili čovjeka. Pa, to bi onda bila antropologija, a nikako transcendentalna filozofija o kojoj je ovdje riječ.
Subjekt je u djelu Descartesa spoznajni subjekt i subjektivitet se određuje na temelju spoznaje – zato je subjekt u djelu Descartesa spoznajni subjekt. No, Kant ukazuje na to kako taj spoznajni subjektivitet nije nešto tek tako bezuvjetno dato nego nešto što se tek treba zadobiti. Dakle, Descartes ima antropološki naboj pri iznošenju takvoga stava: jer, za Descartesa čovjek je mašina koja misli. Zašto je k tome takav slučaj? Jer, Descartes nasljeđuje srednjovjekovni gnosticizam i subjektivitet razumijeva u njenoj polarnosti – materijalnost s jedne strane i duhovnost s druge. I, u takvome poretku stvari se i spoznajni subjekt razumijeva na takvim pretpostavkama: tijelo jeste sve što je grešno, sve što je opreka duhovnome, zatvor za dušu, a duša je božanskoga podrijetla, ona teži vječitim istinama, itd. Descartes preuzimanjem tave dualističke pozicije isključuje mogućnosti subjekta u kantijanskome smislu; jer, on nije subjekt stoga što je uvjetno rečeno polusubjekt-poluobjekt, pa se iz te njegove objektive strane razvija i neko znanje – tada imamo neko objektivno znanje kao što je znanje u prirodnim znanostima npr. matematski dokazivo. No, šta ćemo sa duhovnim naukama? Dualistička pozicija nije mogla dati odgovor na potonje pitanje: naime, problem je sa mišljenjem jer ga ne možemo matematski kontrolirati.
I, kada smo već spomenuli mišljenje: problem svih totalitarnih režima upravo i jeste mišljenje. Oni bi rado mišljenje matematizirali i sveli na jedinice i nule pri čemu bi bili programeri takvoga sustava. Stoga totalitarni režimi nastoje ukinuti mišljenje i uvijek je prvo na udaru obrazovanje jer bi se kroz obrazovanje trebalo učiti mišljenje, učiti pravila mišljenja i uopće učiti što jeste mišljenje. I, to je ono što smeta onima kojima smeta mišljenje! Um je antinomičan, on je negacija i mišljenje je uvijek izraz negacije, ono je uvijek negativno. U ovomu kontekstu istina se nalazi u diferenciji, a ne na identitetu zato što identitet se zasniva u diferenciji, u razlici koja postoji. Zato subjekt nije dat djelu Kanta kao u djelu Descartesa jer da je dat svi bismo bili isti i u svemu bi se slagali, nego je subjekt potencijalitet: stoga Kant govori o dogmatizmu i skepticizmu kao o dvjema vrhovnim tendencijama u njegovu vremenu. Šta je subjekt u dogmatizmu i skepticizmu? Da li se tamo subjekt zasniva u mišljenju? Jer, svjedoci smo da malo ko misli: najviše je onih koji ponavljaju iskaze javnoga mnijenja. Stoga u totalitarnim sistemima u zatvorskim ćelijama su pojedinci koji su dosegnuli put mišljenja usprkos odsustvu nauka o mišljenju u ideologiziranome obrazovnom sustavu. Pa, šta mišljenje predstavlja? Stvaranje supoziciona određenja! Jednostavnije rečeno: ja mislim samo kada sam u stanju misliti u dva konteksta, u dva smisla, u dva značenja – samo tada imam mišljenje, te sve drugo je apologija. Mišljenje se uvijek izražava kao moć stvaranja supozicija i mi do saznanja dolazimo uvijek tako što imamo tezu i antitezu, mišljenje je uvijek antitetično jer ukoliko nismo u stanju bilo što podvrgnuti kritici, sada nismo u stanju misliti. Zato u religiji nema mišljenja jer nema sumnje. Znanost napreduje samo tako što sumnja, a u religiji kada posumnjate prestajete biti vjernikom. Nešto su tzv. teolozi pokušavali kroz skolastiku poput implementiranja filozofijskih postulata u religijski nauk, pa su samo izazvali religijska sukobljavanja. Pričanja o religiji bez poznavanja suštine religije, dakle. I, onda neki skolastičar kaže: ja sam subjekt. Ili je objekt? Da li takav podržavalac iskaza javnog mnijenja postaje objekt nekome ko je subjekt? Da li je subjekt neko ko koristi objekt koji ima potencijalitet postati subjektom? Mnoštvo je pitanja koja pobuđuje Kantova filozofija i stoga se ne kaže bez razloga u filozofijskim drugovima: ko je zakasnio na voz antike neka se ukrca na njemački idealizam. Jer, suvremenost Zapada se upravo temelji na misaonim dostignućima novovjekovlja. Jasno da njemačkog idealizma ne bi bilo bez antike jednako kao niti Kantove filozofije bez primjerice jednoga Descartesa.
Dalje: Kant subjekt ne razumijeva podvojenim poput Descartesa – nema dualizma. Subjekt jeste jedan! I, upravo u tome s nalazi kopernikanski obrat o kojemu Kant govori već u predgovorima za svoje glavno djelo. Pazite, ti predgovori su vrlo važni i nisu pisani tek tako uzgredno. Dakle, Kant radi distinkciju subjekta u odnosu na Descartesovo srednjovjekovno naslijeđe. Stoga: onima koji nastoje zabraniti mišljenje više smeta Kant negoli Descartes ili još dalje primjerice Nietzsche. Iako Nietzsche obrće platonizam i ima stavove koji su zvučni za uho prosječnoga slušatelja ipak je to sve nemoguće bilo prirediti bez jednoga Kanta. I, ukoliko se ponovno vratimo na stav Descartesa, možemo zamijetiti kako Kant zapravo polazi od pitanja o mogućnosti spoznaje bez ontologijskoga naboja. Kant kaže da se moć spoznaje tek treba zadobiti jer to nije nešto što ja po prirodi čovjeka dato kao kod Descartesa kada je čovjek mašina koja misli, antropološki: čovjek se sastoji od tijela i mišljenja koje pokreće to tijelo, a to je za Descartesa istovremeno određujuće i za subjektivitet, dok kod Kanta nije. Ali, zašto?
Opet se vraćamo: šta je spoznaja – šta je znanje? U ovomu pitanju se nalazi taj spomenuti kopernikanski obrat! U spoznaji se izražava bit subjekta jer subjekt je subjektom samo ukoliko može da spoznaje, a što proizvodi djelovanje koje je određeno spoznajom koja je konstituirala znanje. Subjekt kod Kanta više nije spoznajni jer čim je subjekt on je instanca koja određuje svoje djelovanje. Spoznaja je suština subjekta i to se potvrđuje u tome što se djeluje uvijek shodno spoznaji. Može li biti subjekt nespoznavalački? Neki za sebe misle da su subjekti, a kada ga nešto pitamo on govori: samo trenutak dok provjerim sa partijom. Pa, šta znači u filozofiji kada subjekt daje smisao kroz spoznaju? Znači da daje smisao stvarima tj. on ih određuje, a što rezultira konačno idejom svijeta. Dakle, ovdje su bitne te kantijanske formulacije koje bi trebalo zapamtiti, a povrh svega razumjeti. Jer, prije Kanta se nije na takav način mislio svijet nego se svijet mislio kao predmetna stvarnost koja nas okružuje kao neki subjekt koji je tu bačen. Kod Kanta svijet postoji samo zahvaljujući subjektu – on ga tvori i zato sa Kantom počinje moderna filozofija – počinje moderna i Kant je zapravo preteča moderne! Jer, sa Kantom se svijet konstituira na temelju subjekta! Odnos subjekta i objekta je interaktivan jer subjekt je određen objektivnošću na taj način što sebe prepoznaje u toj objektivnosti, tu objektivnost čini svojom. Kant daj objekt koji se daje subjektu naziva fenomenom. Način spoznavanja čini osnovu njegovog svijeta i taj svijet pripada njemu, on sebe ne može više odvojiti od tog svijeta što će za Wandelfelsa biti ideja životnog svijeta gdje će kroz kritiku Husserla kod kojeg se prvi puta pojavljuje taj termin doći do toga da je životni svijet smisao koji mi tvorimo u konstituiranju neke naše subjektivnosti. Pitanje znanja je temeljno određujuće za subjekt i čini suštinu subjektiviteta – subjekt je subjekt samo po znanju, odnosno spoznaji. Na tome će se temeljiti Kantova transcendentalna filozofija. Konačno, šta je zadaća transcendentalne filozofije? Zadaća transcendentalne filozofije jeste da istraži porijeklo spoznaje jer spoznaja se daje kao temeljno određujuća za subjekt, a samim tim i za konstituiranje svijeta – na spoznaji se temelji smisao svijeta, uopće. Zato se spoznaja uzima kao temeljno važna i zato je transcendentalna filozofija za Kanta temeljno važna stoga što treba posredno dati odgovor o mogućnosti konstituiranja subjektiviteta. Transcendentalna filozofija počinje upravo od toga kada se odredi da je spoznaja ono što je odlučujuće za subjektivitet. Šta bi bila pretpostavka spoznavanja? Pretpostavka spoznaje je mišljenje, a pretpostavka mišljenja je sloboda. Dakle, ukinete slobodu i nemate mišljenja! O tome smo nešto rekli kada smo uzgredno spomenuli totalitarne sisteme. Dakle, ono što je određujuće za spoznaju jeste mišljenje i ono što je pretpostavka mišljenja jeste sloboda. U kojem smislu se sloboda misli kod Kanta? Ona je transcendentalni princip koji se uozbiljuje u iskustvu i kao transcendentalni princip ona je čista mogućnost. Sloboda je princip uma i odatle je transcendentalni princip! Sloboda je princip čistoga uma stoga što pada u ono što je određujuće za mogućnost konstituiranja zbilje.
Konačno: u tom smislu se čisti um pojavljuje kao izvorište mišljenja i kao imperativ djelovanja. Mi smo umstvena bića samo po tome što imamo mogućnost da postanemo i iskažemo da smo umstvena bića. I, upravo to su uvodne pretpostavke za razumijevanje Kantove filozofije.
Safer Grbić
