…naravno da sam dio iste skupine. Mogu da kritikujem koliko želim, ali to me ne odvaja od samog krda. Da sam van istog, ne bih se bavio kritikom, malograđanštinom i nepotrebnom halabukom oko izvikanih, upakovanih fušeraja. Ja sam dijete ulice i sivog vala 90-ih. Moje oči su navikle na socijalu, restrikcije, švercovane cigarete i grafite po zgradama. Moje ruke su crne i suve, jer smo kao klinci igrali basketa. Vene na nogama su izražene jer sam provodio godine trčeći i skrivajući se (lopovi) od vršnjaka, koji tada bjehu policajci. Moj um je šaren, jer sam sa 12-13 godina shvatio moć stripa i životnog poigravanja (Starac i more). Moja radoznalost je zanavijek neutaživa. Iskrenost je sastavni dio (iznošenja sebe). Kultura je nezaobilazna. Poštovanje prema starijima jeste normativ. Gorka zaluđenost tehnologijom predstavlja raskid veze sa djetinjim radostima i umetanje plastike u svakodnevnicu. Moje doživljavanje pomenutog posmatram kao zanimljivu scenu iz filma. Režiser bi mogao biti Joachim Trier, iako relativno mlad, sličnog duha i poimanja stvarnosti, i sve to kroz sočivo izrađeno po narudžbi od norveške smreke.
Volim kada pisanje izazove efekat kod čitaoca. To mu je osnovna namjena. Ali, kada uz efekat uslijedi rasprava i oprečno mišljenje, tada znaš da si na dobrom putu i da seješ sjeme diskusije, koja nam je prokleto neophodna u vremenu vještačke inteligencije i – nekada davno postojaše ljudi, koji u međuvremenu iščeznuše usled nedostatka empatije i poštovanja prema prirodi i bližnjem– ljudske sjene. Ali, da ne budem previše mračan. Živjeti je lijepo, usuditi se treba i tek onda beremo plodove sa sopstvenog drveta postignuća. Do tada se vježbamo, sudaramo i mrštimo svakog jutra kada čujemo mesarski bat alarma.
U poslednje vrijeme dani prolijeću ispod radara. Ne usuđujem se da mislim o tome. Kao prvo, ništa neću postići, kao drugo metafizički obrasci sadrže tajnu nedostojnu malog čovjeka, satkanog od krvi, mesa i žutih zuba. Uočim i zadrhtim. Svi to kad-tad percipiramo, ali se ne zadržavamo na tome jer nam je fokus okrenut ka nižerazrednim temama. Dok pišem ove redke, krajičkom oka pratim bijelu barkicu kako se klati po uzburkanom moru u blizini crkvice Gospe od milosti. Okolna brda čine zaliv u Boki jednim od najljepših u cijelome svijetu. Blatnjavi biser zapadnog Balkana. Sve brojnija populacija i sve veći broj automobila i brodova su pretvorili ovu oazu u komercijalni karusel, skrovište kriminalaca i bogatih izbjeglica. (’’Gubimo svoje mi, strancima smo posluga.’’)
Da, gospodo, i ja sam nekontrolisani manijak, željan pažnje. Pažnje u smislu hajanja ljudi, uočavanja sitnica, sklapanja kompromisa na obostranu korist i nošenja kese starijem komšiji. Pažnja je besplatna. Možemo reći da nema cijenu, pri čemu neko može pomisliti kako je to savršeni dragulj, sufistička vizija raja.
Proces stvaranja nije ništa drugo do iznošenje toka misli ili svijesti kroz rečenicu, sliku, video snimak, melodiju, emociju, suzu, šamar, samoubistvo, gest, pismo, govor tijela, naklon, pogled, stisak ruke, zagrljaj, način na koji perete zube, pa čak i kroz ophođenje sa drugima. Ne morate se složiti. Bitno je da smo na istoj stranici. U najgorem slučaju, možemo da se ne razumijemo, nego nije li to realan prikaz stvari?
Kome je još stalo do čitanja teksta nepoznatog autora, u cilju boljeg razumijevanja sebe i svijeta oko sebe? Ako postojiš, signaliziraj. Možemo zajedno da razmijenjujemo pretpostavke i da jedno drugom posuđujemo stare časopise. Nakon toga bi uslijedila zabava u vidu nabrajanja autora na slovo D. I ko kaže da knjiški moljci nemaju zabavne živote? Tja, oni su proputovali galaksije uzduž i poprijeko, upoznali se sa mudracima i šamanima, sunčali svoje zadnjice na jezeru Komo i uklanjali masnu hranu iz zuba sa grančicom Galicijskog hrasta.
Ovaj tekst nema završetak. U tome leži njegova prednost. Bilo ko se može nadovezati. Autor osjeća da nema ništa više za kazati (golema laž) i da je vrijeme da se uždije cigareta bez filtera, popije čaša vode i pomoli kome god treba za spokojan san. Vama želim da ste bez želje.
Luka MInić
