Tijelo žene, bregovi bijeli, bedra bijela,
svijetu si slično, kad se podaješ.
Moje tijelo divljeg ratara uzorava te,
i dijete izranja iz nutrine zemlje.
Osamljen bijah kao tunel. Od mene su bježale ptice,
a svom je svojom žestinom u mene uranjala noć.
Skovao sam te kao oružje da me nadživiš,
kao strijelu za svoj luk, kao kamen za svoju
praćku.
Ali nastupio je čas osvete, a ja te ljubim.
Tijelo sazdano od puti, mahovine,
žudna i čvrsta mlijeka.
Oh, časke gradi! Oh, pogledi odsutni!
Oh, ruže pubisa! O, glasu blagi i tužni!
Tijelo žene moje, u ljupkosti tvojoj ću ostati.
Žeđi moja, beskrajna tjeskobo, kojim putem krenuti.
Tamni prokopi gdje vječna žeđ vlada
i slatki umor i beskrajna bol.
Pablo Neruda
20 ljubavnih pjesama i jedna očajnikova
