Ćutolog
Pljucka ljuščice u dlan, nervozno kao hrčak gricka sjemenke.
klimne ako ga pozdrave.
Postoji do ručka, popne se u garsonjeru.
Odlaže cipele u cipelar, jaknu i kačket o čiviluk.
Dugo ispira ruke.
Omami ga drijemež u staroj fotelji.
Ona stavlja servijetu preko koljena, on otvara glomaznu supijernu, diže se para, zamiriše soba.
Sipa njoj, bućnu tri knedle, zatim djevojčicama, pa sebi.
Prijatno, kažu.
Klimne, guta bez srkuta.
Sipa vino.
Najprije njoj.
Živjeli.
Zazvone čaše.
Klimne.
Zvecka escajg, nešto se priča.
Klima i trepće.
Iznosi im sladoled, ona se slatko osmjehne, djevojčice ushićeno zapljeskaju.
Uveče gleda televiziju, pa siđe na trotoar i gricka sjemenke.
Pljucka ljuščice u dlan.
Laku noć, kažu mu na stepeništu.
Klimne.
Dugo se prika prije spavanja, oblači plavu satensku pidžamu, pokriva se preko glave.
Mačke sikću pod prozorima.
Želim te, kaže mu nježno, prepredeno.
Tijelo joj je glatko i vrelo.
Mirišu im jastuci.
Tone u vruće mokre dubine.
Vidi ih za stolom, supijerna iz koje klobučaju mirisi, čuje zvončiće kristala, vidi i sebe među njima, ćuti od miline.
Ćošak
Još uvijek se ćoškari na slavnim mjestima.
A i dime se čaurice uzaludnih riječi, zaludnih dana.
Grickaju sjemenke.
Pljuckaju ih u dlan.
Uglavnom stari ćoškari.
Zobaju prazne sate.
Ozari ih utegnuto dupence u žurbi, mamuzne ih kratka suknja, preplanula crnka.
Ćute, navikli na žudnju.
Nevolja ih ponekad probere.
Nekad regrutacija i rat, sada bolovanje i naprasna smrt.
Nemaju vođu.
Trinaest na okupu.
Podupiru grad.
ĆĆ
I tada je uglavnom ćutao.
A i ako prozbori, riječ mu ostane u čekinjastoj bradi.
Okupljao nas je u svojoj samotničkoj garsonjeri, puštao nam ploče, nudio nas vinom i pivom.
Prva pijanstva i riganja u njegovom urednom kupatilu.
Grickao je sjemenke i pljuckao ih u dlan.
Oko ručka smo se razilazili.
Postavljao je sto za četvoro, mada je živio sam, mada nikog nije očekivao.
Osim lijepih malih snova i male uličarke koja je jela halapljivo, s nogu.
