Čuvarka
Samo su izabranici mogli da uživaju u njenoj užasnoj ljepoti.
I to samo ljeti kad sunce izbulji ognjeno oko.
Znala je da prođe sredinom puta blistava i sjajna.
Ili da zastane, pritajena u hladniku, odmarajući nabrekli život.
Za njom je vijugalo divljenje i strah.
Nema junaka koji joj se zagledao u oči.
Ponekad umili u mušku postelju, mokra, skliska, vretenasta.
Zapalaca ka nabreklom udu, lizne mu žile.
Otruje ih strahom u snu.
Divljenje i jeza joj putovođe.
Vreli dani, ljubavno klupko.
Nesvjesna sebe, uplašena strahom, ožuđena sjemenom života.
Čobani
Parkiraju automobile na ivici šume, pogase telefone.
Nabacuju prepunjene ruksake i nestaju u bukovom sumračju.
Sjećaju se čobanskih dana, tromi kao kornjače, nabrekli od kancelarijskih jada.
Tako se liječe od stresa, ispljuvavaju ugruške tobožnjih karijera.
I tu, okupljeni oko vatre, dolaze sebi.
Uplašeni ozvjezdanim bezdanom, pričaju o ljubavnicama.
Kako u kabinetima guze preko kancelarijskih stolova.
Na zavičajnom proplanku ispiraju se lažima, mjesečinom i vatrom.
Zemaljski dani, čobanske uspomene.
Sakriveni strahovi kao guje-podzemljuše.
ČČ
Uglavnom ćutim i slušam njihove kaže.
Nadraženi rakijom i suncem, teglimo kamenitom podnožju.
Neko pominje ždrebicu, neko sekretaricu.
Biva i zmajeva i krilatih konja.
Onda je sretamo, opruženu i golu.
Ne primjećuje nas, uživa u suncu.
Zagrckujemo se strahom i ljepotom.
Ostavljamo je mrtvu, rascopane glave pod kamenom humčicom.
Svi znamo priču o zmiji čuvarki.
O njenom okotu, njenom narodu.
Puni sunca, straha i otrova, primičemo se vatri.
Gledamo se sljepački, mrzilački.
Smračene buvke postaju nam džinovi.
