Džin
Ima u njegovom kosmosu, među lišćem na granama, i porodica skitača.
Ima veselog žagora, grozdova radosti ili vjetrovitog huka i tugovanki.
Ima i lakih snova i razbucanih kesa.
Ima i divljenja i prezira.
Iznikao ko zna kad, oko njega nikao grad i zaspala grobišta.
Čuva ih svojom krošnjom, drži ih na okupu nebozemnim žilama.
Budi ih i uspavljuje pticama i hujom.
Plaši ih njihanjem i grmljavinom.
Obigravaju ga i zaobilaze.
Starci i djeca.
Neukroćene mlade mame što guraju kolica sa nakljukanim bebama.
Poneka grana se omladi, zakovrne svitak lista.
Krene izdanak.
Raste mu grad, a proljeća sve teža.
Dželati
Krenuli su u novim uniformama.
Bujni i razdragani sa testerama, sjekirama, pijucima.
Na glavama se bećarski njišu crveni šljemovi.
Oštre sječiva i puše.
Lica im stvrdla, pogledi prazni.
Otrovali dah mlakom rakijom.
Bezazlene dobričine.
Ne ubijaju dok im se ne naredi.
Pao je hrast, nikao dalekovod.
Umjesto krošnje – čudovište.
DžDŽ
Niko nas ne uči da vjerujemo u lijepa čuda.
Samo nas straše potmulim šapatom.
Potkidaju nam bočne grane, ukidaju duboke žile.
Natiču nam šljemove i cirkuske kapice.
Propiraju nam oči.
I sada, dok sjedim na hrastovoj stolici i ispisujem ove riječi.
Nadam se da će iz lakovanog nogara izlistati izdanak.
Kao što vjerujem da će nekada nekome i značiti ova pismena.
Makar šaljivdžiji.
