Lovac i Lijek
Kao što su se onomad gordi Crnogorci dičili jataganom i guslama, tako se on dičio lovačkim karabinom iz carskog Petrograda.
Gladio ga je položenog na krilu.
Kao lastavicu ili djevicu.
Opipavao mu hladnu cijev i fine rezbarije na kundaku.
Pukotine, prepravke i prekivke iz starih vremena.
Brzotrkog hrta, lice djevojačko, srce probijeno strijelom.
Filigran na kundaku je ljetopis njihovih života.
Ponosan na rusko porijeklo i srpsko ime, gacao je sa zadjenutom peruškom u šeširu stazama i bogazama.
Nosio je karabin u naručju kao ranjenika.
Iz njega je ispalio tri metka.
I triput promašio.
I lisicu i zeca i trontavog jazavca.
Kratkovid, proćelav i dežmekast Jovan Nikolajevič, zvani Beli Rus, bio je majstor za žene.
Pripovjedao im je zanesen kao nekada Crnjanski.
Same su mu uskakale u postelju.
Tako je ućoreni lovac, pihtijast i trom, sakupljao lovačke trofeje.
Kao i svi njegovi slavni preci, ubijen je u lovu jedne bakarne tople jeseni.
Ruski karabin visi na zidu.
Optočen srebrom i sedefast, svitka kao totem pod mjesecom.
Lijek
Potjerani jadom i zaneseni nadom, traže sebi lijeka.
U bajkolikoj banji, na toplim čudotvornim izvorima.
Znaju priče o Rimljanima koji su baš ovdje vidali svoje rane.
Liječili sebe i konje pod sobom.
Pretapali kacige i precikle gladijuse.
Srčani legionari dolazili su kao bonici, a odlijetali kao orlovi.
Starci slušaju harmonike, u mimohodu, od jednog do drugog kupatila.
Mole se Svevišnjem i ljekarijama.
Neki ovdje ispuste dušu.
U lijepoj banji njihove duše rastu kao omorike.
Mladi uživaju u prcanju i urnebesju slabovidog života.
LL
Sreli smo se, a proljeće je bujalo. I horski cvrkut je nadjačavao stari bluz.
Vino i zelenilo gnijezdilo nam se u očima.
Uplašen porodičnim prokletstvom, prodao je ruski karabin jednoj znamenitoj antikvarnici.
Priča mi o svom ocu Jovanu, o svojim Rusima, o carskom Petrogradu.
Od majke je naslijedio skrivenu ljepotu, od oca, Jovana Nikolajeviča Belog, ruski karabin.
Svi njegovi peci bili su lovci i svi su u lovu stradali.
On nikada nije išao u lov, on nikada neće biti lovac.
Ipak, naredne jeseni, bakarne i tople, i njega je zgodio metak.
Primio ga je u grudi.
Boris Jovanovič, sin Belog Rusa, stradao je voljom svog imenjaka koji ovo piše.
Na maturskom balu sin Belog Rusa izjavio je ljubav ljepotici iz srednje klupe.
I onda su zaplesali strasno priljubljeni pod mjesečinom.
Ona iz srednje klupe sada je moja žena.
Slučajno sam čuo za tu davnu matursku priču, strast i mjesečinu.
I slučajno sam izmislio ovu priču sadašnju.
I ruski karabin i Belog Rusa i gravire na kundaku, prepravke i prekrivke, srebro i sedef, lov i bakarne jeseni i mnoge smrti.
Izmislio sam i sebe u prelijepoj banji i u sopstvenoj priči zamalo nastradao.
Jer ne znam ko sam, onaj koji piše ili onaj koji je zapisan.
Boris Jovanovič će preživjeti metak, a ja ću ispisati još neke ljude, ljubavi, ljubavnice…
