Pivopija
Tačno u podne naruči orošenu kriglu.
Uvijek sam i uvijek u sivom.
Sivih očiju, nijem, zamišljen.
Ni star ni mlad, vretenast i lak.
Maljav, nabreklih vena.
Nikad više od jednog piva.
I samo srkuće pjenu.
Spušta novac na sto.
Odlazi oko osam.
Nikad ni riječi, ni sa njim, ni o njemu.
Kao da je maslina, zovin grm ili suncobran.
Psi
Sve više sliče vukovima.
Pojavljuje se niotkud, u čoporima.
Sve češće nasrću.
Utjeruju strah u kosti.
Niko im ništa ne može.
Baškare se na raskrsnicama, u fontanama, brekću na pločnicima, u haustorima.
Nasrću na djecu i starce.
Otimaju torbe i kese.
Preže ispred kućnih vrata.
Gospodari grada.
Sa zalaskom počinju orgije užasa.
Pseće vrijeme.
PP
Danas ga nema.
Nema ga već dva-tri dana.
Ko zna kuda je otišao.
Ko zna.
Nije mi smetao.
Nije ni meni.
Naruči, lizne, otćuti, ode.
Kao pas.
Strašni su psi.
Ni njih nema, nema ih već dva tri dana.
Izgleda da je otišao sa psima.
Tako ispada, psi su sa njim i došli.
Znači, Sivi je vođa čopora.
Alfa mužjak.
Svetlana se nasmije. Naručim još jedno pivo.
Tako, pomalo razgovaramo dok ona prepira čaše.
Otišao je sa rođacima.
