Vladika
Često je pozamašni nos nabijao u burmuticu. Mahao je ručerdama kao zanjihani kozbaša i krakao nožurdama kao svako lutalo i dokonik što zaludno premjerava ovaj šareni svijet.
Pamtili su ga po dobru, razložnoj pameti i osorljivom milosrđu.
Ispravljao je nakrivo nasađene, pitomio pogane žene i razdražene vucibatine.
Ludog Vukalicu je na Lazarevu subotu raspizdio kandilom po čelu tako da mu je krv zalila oba uva.
Od toga dana ludak je zamukao, opitomio se i razbistrio pogled kao stidljivi dječačić.
Pričaju da je Vukalici o velikim praznicima, kad bi se krupnoglav nasmiješio, iz ušiju kao iz kandila klobučao tamjanski miomir.
Kod Vukalice se ponekad išlo za blagoslov.
Vladika je volio skitnju i cvijeće.
Vrt
Ništa se ne nabere u toj pustari osim zadivljala kopriva ili sasušeni kozji brabonjak.
I ništa se ne čuje u toj dubodolini osim ukleti zrikavac i pradavni odjek kozjeg meketa.
I ništa da se namiriše osim nigdine i sparušene travuljine.
U predzorju ljetnjem lepet mračne ptice donosi iz vrtače ugrušak ljubavnog ropca i kliktaj ženskog kikota.
VV
Moj predak, Anđelko Kurjak zvani Vrtlar, svake zore i svakog sumraka pjevušio je svom cvijeću. Mirisi ruža, lala, narcisa, zumbula i jorgovana, perena, gerbera i ljiljana, gladiola i irisa opijali su mu um i nagonili ga u lelujavi trk. Anđelko Kurjak zvani Vrtlar vječito je lahorio u mirisnom pijanstvu.
Nikada nije popio čašicu rakije i uvijek su mu uši bile zapušene zujanjem i brujanjem.
U njedrima je nosio poneki krnjetak šećera i čudesnu pjesmu cvijeća.
Zime i jeseni provodio je u trapu među rudnim dunjama, gnjilim jabukama i prokijalom krtolom.
Vladika je sve češće dolazio u Vrtlarev vrt i sve duže ostajao u njemu.
U vrtu je probdio svaki dan svog poslednjeg vaskršnjeg posta.
Vrtne pčele su ga upljuvavale voskom i zaprašivale polenom.
Sunce mu je o Vaskrsu upalilo tjeme i tako je vladika postao svijeća.
S početka im je osvjetljavao strah i trepet, a kasnije ljubavnu golotinju.
Anđelkov vrt je postao vrt uživanja s nebeskom svijećom u sredini.
Kada je konačno utrnuo vladičin plamen i kada je sagorio vosak čudesnog žvota, trnokopi, kose i kosijeri presudili su i vrtu i Vrtlaru i ljubavnicima.
Doći ću jednom predačkoj zadužbini da joj vratim miris, zuj i bruj.
Dovešću Gospođicu da nabere šareni buket u Vražjem vrtu i vratiću mu Anđelkovo ime.
