U mom neredu, nespokoju protkan je mir,
Sasvim neobičan, detaljan nerv za rušenje,
Kao vjetar koji ima svoje nalete,
Da pročisti sve besciljne, klimave zalete.
Negdje u sredini klima se bit,
Omagljena svim nepredvidljivim.
Još jedan dosadan mit
O bivstvovanju bez dovitljivog kraja.
Kad sve stegne i boli,
Kad je rijeka mutna i krije svoje dno,
Kad se daljina od ništavila mjeri kažiprstom,
Tad struja bira i dijeli ko je ko.
U zoni misli, bez potrebe za tuđim prisustvom,
Gdje je samoća nužna i plodna,
Gdje prostor odzvanja stvaranjem
Gdje su vrata od tebe ka meni,
uvijek zatvorena.
Danica Roganović
