Anatomija Fenomena

U užasnim rukama je ovde genije čak i među genijima [Tema: Hamvaš]

hamvas_

Mađarski Hiperion

Treće pismo

Još bih mnogo mogao govoriti o Bešenjeiju. Nedavno sam opet uzeo njegov Svet prirode. “Dosadno je tvrdo razmišljanje”, kaže odmah na početku. Strahuje da ga čitaoci neće razumeti. Ko se toga boji, već je izgubio. Kako je plitak! Otkriva da je “sve tajna”. Zar nije užasno? Od poglavlja “Čovek kao dojenče” može se razboleti. Poglavlje “Mladost” liči na one pobožne sveščice koje pišu senilni popovi, a prodaju ih ispred crkve stare gospođice od kojih se širi zapah. To je određeni ton jagnjenceta koji čovek i nehotično mora da održava u ravnoteži nekim bezumnim zlodelom. Da li je taj čovek čitao Voltera? Da li je ikada video ove redove: “…dok je čovek siromašan, nije mu potreban bog, čim da pare na zajam, odmah zahteva da njegov dužnik bude vernik. Želim da moj advokat, krojač, sluga i supruga budu vernici”. Za jagnještvo je uvek bila potrebna nespretnost, ali posle Sterna? Bešenjei je pesnik i mislilac i državnik, ali loš državnik, još lošiji mislilac, a najlošiji pesnik. Kaže: “Mnogi izgubiše besmrtno ime – Sudba im ne postavi život na put – Veliki vitezi umiru za ručicom pluga”. – E, time on sebe pogađa usred srca i celokupni mađarski duh. Jer je on taj veliki vitez. Razume se, neka nevolja postoji. Situcija nije tragična, nego nečuveno smešna. Veliki vitez koji umire za ručicom pluga komična je figura. Bešenjei je pretpostavljao da drugačije i ne bi bilo moguće nego onako kako jeste. Iako je baš to ono što nije moguće. Sudbina je upravo to što je sve onako kako jeste, neminovno, jer je baš to sudbina. Da veliki vitezovi umiru za ručicom pluga, to je tema za humoristu. A humorista i polazi od toga kada pretpostavi da u raju najveći dramski pisac nije Šekspir, nego neki šuster, a najveći vojskovođa valjda nije Cezar, nego odžačar. Vitez koji je zalutao do ručica pluga, komičan je. Nije postao ono što je bio! Ali ne zato što ga je neko drugi sprečio. Nije postao jer on prosto nije to bio. Ko sam ja, to sudbina bolje zna nego ja. I ako sam ja drugog mišljenja, postajem smešan zajedno sa svojim mišljenjem. A to se uskoro ispostavilo i kod Bešenjeija. Nije on bio veliki vitez – odnosno nije obdaren za vladanje. Morao je da umre kao pustinjak. Gde odaje sebe? Na bezbroj mesta. A sasvim je karakteristično mesto na kraju prve knjige kada piše o Aleksandru Velikom: “Ceo svoj život pogrešno je postavio.” – “Kakvo ogromno uobraženje, vladati s kraja na kraj sveta.” Izgleda, ovaj strah od velikih stvari jeste nerazumevanje velikih stvari. Nešto tako može reći samo onaj u kome je nešto umrlo, i u njemu je pokopano.

Veličina! Hoće da bude mudar. Nema blesavijeg čoveka od mudrog. Ali: “Nikada nisi okrvavljen, zar ne… zabavljajući se pišeš, znaš, zabavno će biti prihvaćeno. Svoju pravdu ne mešaš s krvlju”. Da, pravda pomešana s krvlju! Krajnju ozbiljnost je izgubio pred samim sobom. Ne piše tigrovske istine koje će, ako ih napusti, skočiti na njega i rastrgati ga. Nije to istina života i smrti! Nije to nešto što pouzdano mora da zna, jer ako pogreši, kraj je. Ali: “more samo tihu penu u sebi baca… a duša ćuti.” Sedi u “Velikoj Senci”. “Živ u smrti sedi, gde se pokreće samo zato da bi osetio sebe i da mu u mukama srce neprekidno krvari.” “Postao sam kao hodočasnik koji se u pustinji skriva, napustivši svoj svet, sedi sam… pišem u svom miru, u svojoj muci, ne znajući šta me privlači.”

Četvrto pismo

Naravno, sada ćeš postaviti pitanje čemu ova improvizovana istorija književnosti. Možda sam je zato ispričao da potvrdim tezu da smo mi narod koji ne prepoznaje svoga genija? Nije. Verujem da smo čak i to od drugih naučili. I inače, zanemarivanje! Neprepoznavanje! Šta je trebalo učiniti kako bi se prema njemu dostojno poneli? Imenovati ga za počasnog gradonačelnika, dati mu platu direktora banke i njegove fotografije objavljivati u svim ilustrovanim listovima? Naime, većini je upravo to jedina zasluga što nisu postali gradonačelnici i nisu dobili plate direktora banke, mada su sve učinili da bude tako, čak bi to i zaslužili. U užasnim rukama je ovde genije čak i među genijima.

Drugo hoću da kažem. Ne prividni, nego pravi paradoks. Ovde pada u oči kako lake i glatke izraze dobro podnosi jahu, pomodni tip već manje dobro, najveći mađarski pesnik još manje, trezveni još i od njega manje, nedovršeni jedva, a Bešenjei već nikako. Zašto? Jer jahu kada izgovori svoje, oseća da mu je cela zemlja iza leđa, a postepeno prema gore, što se neko ispne na veću visinu, sve manje ljudi oseća iza svojih leđa. Nedovršeni tek jedva nekoliko ljudi, Bešenjei već uopšte nikoga. Razuman, uobličen izraz nije pitanje talenta. Poezija uvek iskazuje kakav je odnos čoveka i duha. To je mađarski paradoks koji je u suprotnosti sa svim drugim narodima. Što je duh ovde veći, dublji i teži, zahtev za njim je tim manji. Kao posledica toga jeste da je duh prinuđen da se bori sa sve većim otporom, ali ne u narodu, nego već u samom pesniku.

Za Bešenjeija je karakteristično da što je u njemu zahtev duha viši i veći, s više gorčine ume da ga promuca. Dok je nešto tanušno, nema problema. Čim započinje ozbiljnost, oblik se lomi. Gde bi već sve moglo biti jasno, tamo nema ničega drugoga do nerazumljivi ropac. Nisu li kod svih naroda nekako bili u srazmeri težina i forma? Nije li to bilo zato što su takvi bili priznati, bili su gradonačelnici? Sve u svemu, bilo je to zato ako neko kaže nešto, znao je da postoji neko ko će ga čuti. Ovde su uši bile otvorene samo za Ciganina primaša. To je paradoks, što je neko prazniji, tim je više uspešan. Genije postoji, ali narod pravi od njega ono što hoće. Što je on više ljudsko biće, tim je manja pažnja u usmerena prema njemu, a kad bi dospeo do vrhunca, potpuno ostaje sam. To je Bešenjei.

Bela Hamvaš

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.