Nije baš sve tako crno. Više je, onako, crnogorski. Crnpurasto. Sivkasto sa crnim prelivima. Crnkasto prošarano sivilom. Bogat kolorit zamućen nekakvim čudesnim katunskim sfumatom. U dubini sivilo, u prvom planu crnilo. Ili naopako. Igre boja koje dovode do ushićenja. Crno-sivog. Sivkasto-ocrnjenog. Sve zavisi od raspoloženja. Ili od perspektive posmatrača. Autorsko nadahnuće ne dolazi u pitanje. Paleta je uvijek bogata. Dvije rođene bojice i njene sestre-nijansice…
Sve je baš onako veselo. Veselo k’o Kafka. Razdragano k’o Dostojevski u montenegro- fazi. Razigrano k’o Beket kad se napije egzistencijalnog eliksira. Eliksira od gorkih travuljina izniklih u našim rajskim vrtačama iz kojih se ne vidi nebo, ili se, za vidjela, vidi crno-siva opna probušena nadom u ono što ne dolazi. Dobar osjećaj. Ne bi bilo bolje ni kod onog sivog Bergmana. Ni kod onog sivkastocrnog Petrovića što je onomad nasrnuo kamerom na Seobe Crnjanskog otekle od mokrine i melanholije…
Sve je baš, onako, osmišljeno. Do krajnjeg besmislenija. Pitki osvježavajući otrovčić. Kao kod onog Harmsa. U onoj njegovoj najapsurdnijoj fazi. Kao onda kad je Harms jedne večeri samom sebi otprilike rekao: Pretjerao si. I dodao: Nije baš sve ovako. Vjerovano je malčice apsurdnije. I to malčice je pravi začin životu koji je inače i nastao po kalupu malčice boljeg i malčice goreg. Kašičica, zemljače, a ne kutlača. U kašičici je užitak, kapljica nezamjenljive neodoljive najrođenije bijede bez koje se ne može zamisliti ni dobro jutro ni laka noćca…
Sve je baš onako umiljato. Kao kod onog Bulatovića kad se raznježi, pa kad oplakuje svijet očima kojih nema. Iliti dušom koja je utrnula. A ponekad i srcem koje se pretvorilo u neki drugi organ kojem je mjesto u prizemlju, a ne na spratu, malo ulijevo. Nema više, ili kao da nema, te poznate adresice. Grudi, malo ulijevo, tamo gdje je nekad, valjda, brektalo srculence,gdje je liskao plamen i pjevuckao žar…
Sve je baš onako, zemljački. Kao kod onog Šćepanovića. Onako šćepanovićevski. Dočeklijski, što bi se u našim sivkastocrnim ili crnkastosivim gorama reklo. Dočeklijski, srdačno, kao da si pred bronzanim spomenicima poganštine, a ne pred najboljim ljuđima i junacima, poznatim po svemu, ponajmanje po dobrom…
Sve je baš onako, potaman. Kao Prokrustova posteljica. Onako sunčano i prijatno kao Kamijeva plaža baš onoga dana kada je onaj Merso uradio baš ono. Onako bistro i pitko kao Fineganovo bdenje onog podlog Džojsa koji je onako od šale, o jadu zabavio cijeli svijet. Ma sve je ok, kao kod onog Bukovskog koji je svakom dupeglavcu, mamlazu, barabi, a naročito sebi, pronašao mjesto. Dobro, pravo mjesto u najrajskijem vrtiću žuđenog pakla…
A lijepa je, baš dražesna, ova naša malena gostionica koju zapljuskuje plavetno-avetno more. A naročito je zapljuskuje nešto drugo, što i nije za one sa slabijim stomačićem. A još uvijek ima i takvih ljudoždera koji sasvim lako pokvare stomak. Kojima smeta i slatko i prijesno i prepečeno i preslano, ali im ne smeta, da s vremena na vrijeme, kad okolnosti tako nalažu, čalabrcnu, u ime viših državnih interesa, životić nekog mučenika. Ne smeta im da, u skladu sa lopovskopartijskim interesima, prožderu nečiji kućerak sa okućnicom, nečiji odžak ili nečiji grob. Baš onako, lagano- kunderovski, u slast…
Vole se naši domaćini. Kao što se u starim povijestima, kažama i smicalicama vole Kain i Avelj. Vole i da nam priušte zadovoljstvo, da nam ukažu domaćinsko poštovanje baš kao prekjuče Onome na krstu. Ni na krstu vam nije loše, poručuju državotvorci, šta bi tek bilo sa vama da nema krstova, kao što nema ni neba, dok ima nas…
Mora se ponešto i žrtvovati za ovu sreću koja nas je unesrećila. Za ovu divotu koja nas je unakazila. Za ove nakaze koje su nam dodijale. Za ovo dodijavanje koje će dodijavati dok ima kome. A ima. Sve je više onih koji su u međuvremenu ojađenost prihvatili kao jedini način da se ojađeno živi. Logika čini čuda u našim goromlatijama. Baš kao bubulj u glavu ili glava u bubulj. Zavisi od perspektive i podaničkih povlastica…
Mora se nešto i pretrpjeti za ovo što nam se umijesilo i zakačamačilo. Mora se kao što je onda morao i onaj pravedni Jov. Vole bogovi da se igraju baš kao u starim pismima i još starijim skaskama i predanjima. Zaigraju se i naši bogovi i njihovi asistenti i iz razonode, tek onako, ucmekaju, uprskaju, obalježe, okrvave, zapljunu, kako kad i kako kome. Nekada i zakaleme kao opaki gradinari, pa njeguju, kao svetinju, ono što je nakrivo naraslo, a otfikare, kao Njegoševu glavu, ono što je moglo da bude da je bilo…
Baš je kul ovaj optimizam. Ovaj naš, sa samoga vrha. Ili sa najdubljeg dna. I to što izdiše, a našlo se u naslovu, nema veze sa glavom. Ni sa srcem. Ni sa onim što smo mogli biti. Da nas je bilo, kao što nas neće biti onda kada nas bude. Po mišljenju onog Siorana. Ili nekog nadarenog nakićenog Serba koji pjevuši i kad mu se plače…