Ta’m e guilass, igrani, drama, Iran, Francuska, 1997
REŽIJA: Abbas Kiarostami
ULOGE:
Homayoun
Ershadi (gdin. Badii),
Abdolrahman Bagheri (gdin.
Bagheri),
Afshin Khorshid Bakhtiari (vojnik),
Safar Ali
Moradi (vojnik),
Mir Hossein Noori
SCENARIJ:
Abbas
Kiarostami
FOTOGRAFIJA:
Homayun
Payvar
MONTAŽA:
Abbas
Kiarostami
SADRŽAJ:
Gospodin Badii sredovječan je stanovnik Teherana koji se želi ubiti. Vozeći svoj Range Rover gradskom periferijom, Badii traži nekoga tko će mu pomoći u posljednjim satima, nekoga tko će pristati pokopati njegovo tijelo ako uspije u svojoj misiji – planiranom predoziranju tabletama za spavanje – ili ga spasiti ako ne uspije. Nudeći veliku svotu novca u zamjenu za pružene usluge, Badii tijekom vožnje najprije pokupi mladog kurdskog vojnika koji će doznavši za Badiijev plan preplašeno pobjeći. Njegov sljedeći suputnik, afganistanski student teologije, umjesto bijega izabrat će pokušaj da Badiija uvjeri u svetost ljudskog života, uz tvrdnju da je samoubojstvo smrtni grijeh. Naposljetku, Badii će u automobil primiti turskog taksidermista, nadjevača životinja u prirodoslovnom muzeju koji će nevoljko pristati nakon vozačeve smrti provjeriti znakove života na njegovu tijelu. No on će pokušati i odgovoriti Badiija od samoubojstva, jer će njegovu ponudu prihvatiti samo zato što mu novac treba za njegu bolesne kćeri.
Godine 1997. na festivalu u Cannesu ovjenčana Zlatnom palmom, slojevita i iznimno sugestivna egzistencijalna doku-drama scenarista i redatelja Abbasa Kiarostamija svog autora je potvrdila kao iznimnog umjetnika „nepostojećeg stila“. Točnije, kao filmaša osobitog stila na rubu fikcije i dokumentarizma koji se doima nepostojećim, kao autora koji učestalo eksploatira za različite dramske situacije vrlo potentan motiv vožnje, baš kao i još neki iranski redatelji, te kao majstora životnih dijaloga. Kiarostami je bio i baštinik avangarde čija su ostvarenja podrazumijevala inteligentnog i obzirnog gledatelja kojem se ne mora sve objasniti, pa tako u Okusu trešnje ostaje nepoznata pozadina protagonistove odluke o suicidu, a film nakon dugog zatamnjenja bez konkretnog epiloga završava snimcima redatelja i ekipe na setu, dok glavni glumac sa strane puši cigaretu. Posrijedi je djelo izrazito podigranih glumačkih nastupa neprofesionalnih glumaca, kao i usporene naracije, čime autor nastoji u najvećoj mogućoj mjeri umanjiti pa i posve izbjeći gledateljsku identifikaciju s likovima i dramskom situacijom, a tome služi i prikazivanje dvaju likova u automobilu isključivo u zasebnim kadrovima. U vrijeme premijere film je dočekan izuzetno pohvalnim kritikama zbog svog jednostavnog humanizma, zbog kojeg se uspoređivao s predstavnicima talijanskog neorealizma i djelima Satyajita Raya, a istican je i superioran stil koji je uspoređivan sa stilovima Antonionija, Tarkovskog i Bressona. Premda je bilo i prigovora zbog djelomice banalne tezičnosti, vizualne repetitivnosti i oslanjanja na klišeje u konstruiranju priče, isticalo se da je pripovjedna jednostavnost u službi metafizičkih konotacija cjeline, a da je izbor sporednih likova s njihovim zanimanjima, društvenim položajima i vjerskim obilježjima takav u cilju predočavanja ne samo raznolikosti iranskog društva, nego i čovječanstva općenito.
http://kinotuskanac.hr/movie/okus-tresnje
https://teetetovanje.blogspot.com/2016/03/uvod-u-iransku-kinematografiju-ukus.html
