Notes

Utjecaj mazohizma na život i djela F. M. Dostojevskog

Sažetak

Psihoanalitički pristup djelima Dostojevskog većinom se zasniva na psihoanalizi likova iz njegovih romana, ne uzimajući u obzir autobiografske elemente pisca. Razlog za to možda leži u tome što je Dostojevski na maestralan način detaljno kreirao psihološke crte ličnosti svojih likova, te je na taj način otvorio široko polje za psihoanalizu njegovih djela koja neće imati potrebu uzimati u obzir autobiografske i biografske elemente iz života pisca. To je vremenom stvorilo privid da Dostojevski gotovo i da nema dodirnih tačaka sa svojim djelima i likovima na psihološkoj razini i da su ti likovi samo dio kreativnosti njegove mašte, te da nemaju nikakvo uporište u njegovoj ličnosti. Psihoanaliza Dostojevskog ili njegovih djela se uglavnom zasnivala na epilepsiji pisca koju je on utkao u nekoliko likova iz svojih romana. Takav oblik psihoanalize se više bavio uzrocima bolesti koji su se vezali za djetinjstvo, a djela su se samo spominjala onda kada bi se navodili likovi kojima je Dostojevski utkao tu bolest kao jednu od osobina. O posljedicama te bolesti gotovo da se nije ni govorilo, a naročito ne o porocima i drugim psihopatološkim crtama ličnosti Dostojevskog. Ovaj rad nas u početku upoznaje sa pojmovima koji će biti potrebni za razradu glavne teme rada (psihoanaliza i književnost, mazohizam, patološko kockanje i epilepsija). Mazohizam objedinjuje sve ove  psihopatološke elemente Dostojevskog i dovodi ih u blisku vezu. Koristeći se djelima Dostojevskog, ali i biografskim i autobiografskim elementima njegovog života u ovom radu ćemo nastojati prikazati i objasniti vezu između navedenih pojmova, te ćemo govoriti o utjecaju te veze na stvaranje djela Dostojevskog, njihovu tematiku i tok, ali i stvarni život pisca.

Psihoanaliza i književnost

Osnivač psihoanalize Sigmund Frojd izrazito se zanimao problemima književnog stvaralaštva, te su neka njegova djela posvećena analizama pojedinih književnih djela ili nekih književnih vrsta (Sumanutost i snovi u „Gradivi“ V. Jensena, Dostojevski i očeubistvo i dr.). Tako je osobito sukob između nagona, koji teže slijepom zadovoljenju, i svjesne sfere osobe, koja se pokorava društvenim autoritetima i uzorima, u središtu njegovih istraživanja književnosti. (Solar, 2001:271) Umjetnost, prema njegovom mišljenju, služi fiktivnom razrješenju unutrašnjih previranja pojedinca. Takav stav u književnosti usko se veže za čitatelja. Međutim, psihoanaliza se u kasnijim tokovima svog razvoja počinje baviti i likovima književnih djela, ali i autorima i na taj način odbacuje ideju potpunog isključenja pisca iz književnog djela, jer čak i ako je djelo u potpunosti fiktivno, ono je ipak individualna fikcija pisca tog djela i takva fikcija sigurno ima uporište u piščevoj podsvijesti, egu ili superegu. Psihoanaliza, za razliku od drugih oblika kritike književnosti, ne određuje vrijednost djela, nego se bavi propitkivanjem psiholoških elemenata određenog djela, razlozima ustaljenih i ponavljajućih motiva, autobiografskim elementima u djelu, tumačenjem snova likova i sl. Na taj način psihoanaliza propitkuje interesantnost književnog djela za psihoanalizu i to je njena jedina ljestvica vrednovanja. Pri tome, čini se, strogo doktrinirana psihoanalitička književna kritika nije imala mnogo izravnog utjecaja na znanstveno proučavanje književnosti, ali je ipak, posredno, pridonijela boljem razumijevanju pojedinih karaktera i tematskih sklopova. (Solar, 2001:272) Psihoanaliza je u velikoj mjeri djelovala na razvoj posebne znanstvene discipline – Psihologije književnosti, koja se sve uspješnije razvija. Psihologija književnosti proučava psihičku zakonitost književnog stvaralaštva, kako s obzirom na književnika koji stvara djelo, tako i s obzirom na čitatelja i način njegova prihvaćanja književnog ostvarenja. (Solar, 2001:272) Ustaljene motive u književnosti pomnije je izučavao Frojdov učenik Jung i razvio vlastito učenje koje se u određenoj mjeri razlikovalo od psihoanalize. Njegovo učenje zasnivalo se na teoriji kolektivne svijesti i podsvijesti, a temeljni pojam takve orijentacije u proučavanju književnosti se zove arhetip. Kolektivna podsvijest je, prema Jungu, psihički sloj koji je zajednički svim ljudima i na određeni način sadrži kolektivno iskustvo čovječanstva. Iako je Jung nastojao razdvojiti vlastitu teoriju od Frojdove psihoanalitičke teorije, ona se ipak usko veže za simboliku koja je bitan segment u Frojdovim teorijama tumačenja snova. Arhetipovi se, prema Jungu, manifestiraju u simbolima sna, mitova i umjetnosti. Neograničenost psihoanalitičkih stavova prema književnosti kao i izostanak ustaljenih vrednovanja književnih djela koje se pripisuje svakom drugom obliku književne kritike, omogućilo je širok spektar tema i psihoanalitičkih pristupa književnim djelima.

Mazohizam

Moralni mazohizam je potreba za mučenjem i nije vezana za seksualne fantazije. (Marić, 2004:226)

Pojam mazohizam je naučno prvi put upotrijebio njemački psihijatar i specijalist sudske medicine dr. Richard von Krafft-Ebing 1886. godine, a koji je izveden iz imena austrijskog pisca Leopolda von Sacheru-Masochu čiji su likovi seksualno uživali u boli. U početku se mazohizam vezao samo za seksualne fantazije. Međutim, razvojem psihologije i psihijatrije, ovaj pojam je dobio šire značenje. Osim osoba koje su uživale u nanošenju boli u toku seksualnog čina, mazohistima su se počele smatrati i one osobe koje su osjećale potrebu da budu kažnjene i mimo seksualnog čina, najčešće u emocionalnom, ali i fizičkom smislu. Svaki mazohist je u isto vrijeme i sadista (suprotno od mazohizma), ali se prednost ipak daje jednom od tih nagona. Ličnost koja ima više izražen mazohistički nagon odlučit će se na sadističko djelovanje samo da bi proizvela situacije koje će nakon toga zadovoljiti njene mazohističke potrebe, dok će se ličnost koja daje prednost sadizmu odlučiti na mazohističko djelovanje samo da bi izazvala situacije koje će nakon toga zadovoljiti njene sadističke potrebe. Razlikujemo moralni i seksualni mazohizam. Moralni mazohizam se očituje u potrebi za psihičkim ili fizičkim kažnjavanjem od strane drugih osoba ili osobe, ali i samog sebe i on se ne vezuje za seksualni čin. Seksualni mazohizam se isključivo veže za seksualni čin i predstavlja potrebu za psihičkim ili fizičkim kažnjavanjem tokom samog čina. Osoba koja je seksualni mazohista ne mora nužno biti i moralni mazohista i obrnuto, mada nisu rijetki slučajevi onih osoba kod kojih su obje ove vrste mazohizma podjednako izražene. Najpoznatiji sadomazohisti u svijetu književnosti (imali su podjednako razvijen i moralni i seksualni sadomazohizam) bili su: francuski filozof i pisac Marquis de Sade (sa više izraženim sadističkim porivima) i već spomenuti Leopold von Sacher-Masoch (sa više izraženim mazohističkim porivima).

Patološko kockanje

Patološko kockanje  u psihijatriji se ubraja u poremećaje navika i kontrole impulsa. Poremećaji navika i kontrole impulsa spadaju u specifične poremećaje ponašanja koji se karakterišu ponavljanim postupcima koji nemaju jasnu racionalnu motivaciju. Pacijent saopštava da je patološko ponašanje povezano sa impulsima koje on ne može da kontroliše. (Marić, 2004:313) Osnovna karakteristika patološkog kockanja je upornost u samom činu kockanja. Kockar nastavlja kockati bez obzira na gubitak, osiromašenje, ozbiljne socijalne i zakonske probleme kao i poremećen (ili čak uništen) porodični i individualni život. Za neke kockare igranje je borba protiv sudbine, a za druge nesvjesna potreba EGA za kaznom od strane SUPEREGA (igra dok sve ne izgubi, dok ego ne bude u potpunosti kažnjen). (Marić, 2004:313) Neka istraživanja kod patoloških kockara nalaze u velikom procentu simptome depresije, a to kockanje nerijetko počne poslije neke životne nedaće. Iako često okolini prenose lažnu sliku koja prikazuje njihovu želju za ”velikim pogotkom”, ipak se kod kockara češće uočava životna pozicija i logika gubitnika nego dobitnika. Kod patološkog kockanja je centralni nervni sistem povezan sa sistemom uzbuđivanja (arrousal), tako da je i to jedan od mogućih jakih motiva. Navode se još i sljedeće etiološke pretpostavke: nepravilna i nedovoljna roditeljska disciplina; odsustvo, grubost i nedovoljna ljubav roditelja; izlaganja adolescenata kockarskim aktivnostima; porodično visoko vrednovanje materijalnih i finansijskih simbola, ali i negacija vrijednosti rada; odsustvo smisla za štednju. (Marić, 2004:313) U značajnije etiološke faktore svakako treba uključiti i motiv radoznalosti. Žene sa ovim poremećajem mnogo češće od ostalih imaju muževe zavisne od alkohola i često odsutne od kuće. Trajnije crte ličnosti patoloških kockara su: nemar, parazitizam, nesposobnost da se bave proizvodnim radom, uznemirenost, tendencija ka nezakonitim aktivnostima da bi se platili dugovi, nezainteresovanost za aktivnosti koje se ne tiču kocke i sl.

Epilepsija

Među prvim pisanim tragovima historije čovječanstva bilježi se pojava bolesti koja bi po simptomima mogla odgovarati epilepsiji, a koja se pripisivala duhovnom stanju. Smatra se da je epilepsija spomenuta oko 2000. godine prije nove ere u zapisima koji govore o osobi opsjednutoj od strane Boga mjeseca. Prvi detaljniji opis bolesti nalazi se u vavilonskom tekstu 1068-1046. godine prije nove ere, međutim, još uvijek se ona smatrala duhovnim stanjem. Tek u 5. vijeku prije nove ere Hipokrat u svom djelu O svetoj bolesti navodi da je porijeklo epilepsije neurološko i odbacuje duhovni uzrok oboljenja. Stoljećima poslije potpuna slika o epilepsiji nije formirana i mišljenja su bila razapeta između duhovnog stanja, neurološkog poremećaja, psihopatološkog poremećaja, kazne od viših sila, magičnih sposobnosti i sl. Tek se od 18. vijeka razvojem psihijatrije, psihologije i neurologije počinje upotpunjavati slika o epilepsiji i njeno upotpunjavanje traje i danas. U suštini, epilepsija se danas smatra neurološkim poremećajem u vidu izraženih epileptičnih napada koji nastaju pod utjecajem abnormalnih aktivnosti kortikalnih moždanih neurona. Grupa neurona postaje okidač prekomjernoj, abnormalnoj i sinhronizovanoj aktivnosti. Definiše se kao dva ili više epi napada u razmaku većem od 24 sata. Uzroci nastanka epilepsije mogu biti genetski, fiziološki, organski, metabolički, kongenitalni i maligni, ali može nastati i usljed povreda i zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Najčešći simptom epilepsije je epi napad koji se očituje grčenjem mišića, često praćenih krikom, u trajanju od 30 sekundi. Nakon toga nastupa faza trzaja udova, a zatim faza oporavka koja može uključivati zbunjenost, umor, glavobolju, neadekvatno ponašanje, otežan govor i zaboravljanje protekle epizode napada. Epilepsija se pripisivala mnogim slavnim ličnostima, međutim, u mnogim slučajevima pogrešno je dijagnosticirana jer uzrok napada nije bio neurološki nego psihološki. Napadi psihotične prirode slični su epi napadima, ali njihov uzrok se ne očituje u moždanom oštećenju ili genetskoj predispoziciji nego su najčešće odgovor na nagomilan stres i negativne emocije kod osoba koje pate od drugih psiholoških oboljenja i poremećaja, kao što su: anksioznost, bipolarni poremećaj, depresija, granični poremećaj ličnosti i sl. Kroz historiju epilepsija se (u epilepsiju su ubrajani i napadi neepileptičnog porijekla) najčešće pripisivala umjetnicima (Edgar Alan Poe, Van Gogh, Leonardo da Vinči, Tolstoj i dr.) i smatralo se da ona na poseban način utječe na kreativnost umjetnika. Jedan od najpoznatijih epileptičara je svakako ruski književnik F. M. Dostojevski. Njegova individualna borba sa epilepsijom i utjecaj iste na njegov književni opus je i danas tema istraživanja, naročito na polju književnosti i psihoanalize. Zanimljivo je to da su mišljenja podijeljena te da većina smatra da je Dostojevski bolovao od epilepsije s obzirom na genetske predispozicije (otac mu je bolovao od epilepsije, a kasnije i sin Dostojevskog), ali postoje i oni koji smatraju da je Dostojevski imao napade neepileptične prirode koji su pripisivani njegovom mazohizmu (potrebi za samokažnjavanjem), s obzirom na uslove pod kojima su se napadi javljali te na momente kada su oni bili ili kada nisu bili prisutni u svakodnevnici pisca.

Utjecaj mazohizma na život i djela F. M. Dostojevskog

Uopšteno upoznavati čitatelja sa Dostojevskim je suvišno. Individua kojoj književnost i nije u tolikoj mjeri bliska čula je za ovog ruskog genija. Njegovo ime i njegov značaj još će se dugo spominjati na polju svjetske literature, ali i psihologije. Malo je onih koji znaju da je Dostojevski u određenoj mjeri postavio temelje razvoju psihologije kao nauke. Takva titula mu se pripisuje zbog spektra psiholoških crta likova koje je do detalja prikazivao u svojim djelima. Dostojevski nije bio zainteresovan za enterijer ili eksterijer, mada su oni također prisutni u njegovim djelima, nego lik kao fiktivnu (ili ne) upotpunjenu i samostalnu individuu. Većinu likova koje je kreirao crpio je direktno iz vlastite psihe (svjesno ili nesvjesno) ili ih je kreirao na osnovu ljudi iz njegovog okruženja. Lična previranja Dostojevskog imala su veliki utjecaj na njegova djela. Veliki broj eseja, kritika i istraživanja napisano je o njegovim knjigama. Autori tih radova većinom su se bazirali na likove i samu radnju i značenje djela Dostojevskog. Kada je u pitanju njegov lični život, razmatralo se o mnogim biografskim elementima. Rijetki su radovi koji se bave psihom i individuom pisca, njihovim utjecajem na kreiranje samih djela, a naročito individualnim crtama ličnosti koje je Dostojevski utkao u likove. Dostojevski je bio svjestan takvih poteza i maestralan na tom polju. Međutim, postoje i oni segmenti ličnosti koje je Dostojevski nesvjesno ili podsvjesno utkao u svoja djela i likove iz razloga što ni on u većini slučajeva nije bio svjestan tih nivoa ličnosti ili je nastojao da ih potisne.

Jedan od poznatijih eseja na tu temu je DOSTOJEVSKI I OČEUBISTVO Sigmunda Frojda. Razvijajući vlastitu teoriju Frojd je, osim u radu sa pacijentima, po prvi put psihoanalitički pristupio i književnim djelima, te i njihovim autorima. U ovom eseju Frojd nastoji da ogoli psihu Dostojevskog do najdubljih slojeva podsvijesti, zanemarujući kritiku koja naglašava fiktivnost književnog djela, ali i hrabro rušeći ideal koji je o njemu stvorila kritika i čitatelji. Već smo spomenuli da je Dostojevski jedan od najpoznatijih epileptičara u umjetničkom svijetu i upravo je epilepsija ono na šta se Frojd bazira u ovom eseju. On epilepsiju autora karakteriše kao bolest psihološkog tj. neorganskog porijekla koja na podsvjesnom nivou kažnjava Dostojevskog zbog dječije, edipovske želje za smrću oca koji je kasnije i ubijen u njegovoj ranoj mladosti. Tome u prilog ide i tvrdnja da je Dostojevski svoj prvi epileptični napad (sa svim vidljivim karakteristikama) doživio nakon vijesti o očevoj smrti. Međutim, postoje podaci koji kazuju da je Dostojevski blage epileptične napade doživljavao i u djetinjstvu. Kako to obično i biva kod epileptične djece, oni se nisu manifestovali potpunim simptomima koje smo naveli u pasusu o epilepsiji. To su bili blagi simptomi koji su uključivali nagle kratkotrajne pauze u dotadašnjim aktivnostima, zbunjenost, otežan govor, smetenost i slično.

Tragedija koja je zadesila porodicu Dostojevski najvjerovatnije je epilepsiju pisca aktivirala u njenom potpunom smislu, ali i odredila njegovu ličnost u daljnjem životu. Frojd o utjecaju ovog događaja na ličnost pisca, ali i o konačnici njegove individualnosti kazuje: Ta protivrečnost se razrešava kad shvatimo da je vrlo jaki destruktivni nagon Dostojevskog, koji ga je lako mogao učiniti zločincem, u njegovom životu prvenstveno bio uperen protiv sopstvene ličnosti (prema unutra, umesto prema spolja), tako da je došao do izražaja kao mazohizam i osećanje krivice. Pri svemu tome, u njegovoj ličnoti preostaje još dosta sadističkih crta, koje se ispoljavaju u njegovoj razdražljivosti, potrebi za mučenjem, netrpeljivosti, čak i prema voljenim osobama, kao i u načinu kako on, kao autor, postupa sa svojim čitaocima; dakle, u malim stvarima sadist prema spolja, a u velikim sadist prema unutra… (Frojd, 1979:239) Uviđamo da Frojd pripisuje i sadističke porive Dostojevskom. Takav pristup klasičan je za psihologiju, s obzirom da najčešće mazohistička ličnost je u isto vrijeme i sadistička ili obrnuto, s tim da jedan od ta dva segmenta dolazi mnogo više do izražaja od onog drugog. Na taj način se uspostavlja ravnoteža između podsvijesti, ega i superega i omogućava individui da normalno funkcioniše u društvu u kom se nalazi. Ukoliko taj balans nije ostvaren individua u negativnom smislu odskače od društva, nailazi na prezir i nerazumijevanje što dovodi do razvoja opasnijih psiholoških poremećaja i potpunog kraha ličnosti. Dostojevski je dokazao da je taj balans u njegovoj ličnosti bio skoro u potpunosti ostvaren. Frojd ga čak smatra isuviše tipičnom individuom što često i nije pozitivna osobina za pisca. On smatra da Dostojevski nikada nije ostvario konačnicu ličnosti osim onih kojim ga je društvo ili njegova podsvijest etiketirala (pisac, epileptičar, mučenik, kockar i sl.). Pisac se oprobao i kao revolucionar – ali i kao podržavalac vlasti, hrišćanin – ali i ateista, mistik – ali i hedonista. Sve to je i uzrokovalo nepotpunu ostvarenost Dostojevskog u bilo kojem od navedenih segmenata ličnosti, ali i dokazuje upravo dualnost njegove ličnosti, te je na taj način zadovoljen sadističko-mazohistički segment ličnosti pisca. Lako je uvidjeti da je upravo taj sadističko-mazohistički segment njegove ličnosti u najvećoj mjeri i odredio postupke, ponašanje, izbore i odluke Dostojevskog kroz cijeli tok njegovog života.

Epilepsija je u velikoj mjeri uktana u njegova djela i često je likove koje je kreirao ”opterećavao”  epilepsijom (Gazdarica – starac Murin, Poniženi i uvrijeđeni – Neli, Idiot – knez Miškin, Zli dusi/Bijesovi – Kirilov, Braća Karamazovi – Smerdjakov). Dostojevski je na ovaj način iznosio i širio saznanja i razmišljanja o vlastitoj bolesti, ali i nastojao upoznati ljude sa aspektima same bolesti imajući u cilju da je ne prikaže kao nedostatak i nešto što je vrijedno prezira ili sažaljenja i da preuveliča značaj vječitog blaženstva koje pružaju kratki trenuci ekstatične aure. Sa druge strane, konstantno se borio da odstrani štetan utjecaj epilepsije na strukturu njegovih romana. Epileptični napadi Dostojevskog dovodili su do čestih, složenih i nepredvidljivih promjena naratora u njegovim romanima: u Idiotu autor lično pripovijeda; u Zlim dusima autor je neko bezlično biće, običan ukućanin; u Mladiću, autor je pokušao da u istoj osobi udruži naratora i junaka. Sada nam biva jasno da je epilepsija utjecala na sve sfere života Dostojevskog, tačnije njen mazohistički aspekt. Frojd kroz cijeli esej ističe veliku ulogu podvjesne želje pisca za očeubistvom u razvoju ove bolesti. Zapravo, on ovaj razlog navodi kao najvažniji i gotovo jedini. Uobičajeno je da muško dijete u drugom stadijumu svog razvoja osjeti određeno rivalstvo prema ocu i zbog borbe sa edipovskim kompleksom osjeća potrebu da preuzme očevo mjesto kod majke. Ukoliko je otac strog i dječija podsvijest će birati agresivnije načine za zauzimanje te pozicije te će ih najčešće ispoljavati kroz igru, neobičan osjećaj ili snove tj. neće doći do realizacije tog nauma na nekom svjesnom nivou. Dostojevski je svojim prijateljima često govorio o osjećaju koji je povremeno ovladavao njime: Još kada je bio dečak, bolest bi ovladala njime, kao iznenadna bezrazložna seta; neko osećanje, tako je on kasnije pričao svom prijatelju Solovjevu, kao da će morati smesta da umre; i zaista usledilo bi stanje potpuno slično stvarnoj smrti… Njegov brat Andreja izneo nam je da je Fjodor već u mladosti imao običaj da pre spavanja ostavi ceduljicu u kojoj je bilo reči o njegovoj bojazni da će u toku noći zaspati u san sličan smrti i da zbog toga moli da ga sahrane tek posle pet dana. Mi poznajemo smisao i nameru ovakvih napada sličnih smrti. Oni znače identifikaciju sa nekim umrlim, nekom osobom koja je zaista umrla, ili koja je još u životu, a čija se smrt želi. Ova poslednja mogućnost je važnija. Napad dobija tada vrednost kažnjavanja. Nekom drugom se želela smrt, ali usled identifikacije, ja sam onaj drugi i ja sam mrtav. (Frojd, 1979:244, 245) U slučaju Dostojevskog ta osoba bi bila njegov otac. Međutim, bitno je napomenuti da dječija shvaćanja smrti najčešće nemaju pravo značenje. Ona se svode samo na odsustvo te osobe, tj. smrt predstavlja napuštanje standardne pozicije koju je ta osoba imala u porodici ili okruženju djeteta, što nužno ne znači da im se dogodilo nešto loše. Na taj način dijete će biti u stanju da preuzme njegovu poziciju (u ovom slučaju poziciju oca kod majke) bez da ima osjećaj krivice (lošeg djeteta) jer se osobi koja više nije prisutna nije dogodilo ništa loše, ona je samo otišla na neko ”ljepše mjesto”.

Problem kod Dostojevskog se javlja u tome što je njegov otac ubijen kada je on imao oko osamnaest godina, tj. bio je dovoljno zreo da razumije značenje smrti. Tada se podsvjesna, bezazlena dječija želja prouzrokovana Edipovim kompleksom pretvara u zločin ega, a superego osjeća dužnost da kazni ego zbog takvog ishoda. Epilepsija se kao kazna, za razliku od slučajeva u njegovim ranijim godinama, sada javlja u potpunoj formi sa epileptičnim napadom koji sadrži gotovo sve simptome u sebi. Smrt bližnjeg kod stabilne individue ne proizvodi ovakav rezultat, što bi bilo neizbježno s obzirom na karakteristike navedene teorije. Ono što razlikuje Dostojevskog od ”normalne” ličnosti je upravo ta mazohistička struktura njegove psihe koja je prisutna od djetinjstva. Zbog toga on smrt oca doživljava na ovakav način, te njegov superego ima potrebu da kazni ego, najvjerovatnije zbog toga što je njegov superego izgrađen po uzoru na stroge roditelje pa se on prema egu ponaša upravo onako kako su se roditelji ophodili prema njemu. Frojd, dakle, odbacuje neurološko porijeklo epilepsije pisca i smatra ga u potpunosti psihološkim i rezultatom mazohističkih poriva koje je imao. Problem s ovom teorijom je u tome što se Dostojevski sa epilepsijom susreće i u svojim ranim godinama, mada su njeni simptomi bili gotovo neizraženi ali i to što se u porodičnom stablu Dostojevskog također susreću slučajevi epilepsije tako da je i genetski epileptični faktor prisutan. Novija istraživanja o epilepsiji kazuju o mogućnosti kombinacije svih faktora, što nije bio slučaj u istraživanjima o epilepsiji za vrijeme Frojdovog života. To nam daje za pravo da tvrdimo da je epilepsija Dostojevskog imala neurološko porijeklo, ali da je na razvoj i ispoljavanje bolesti utjecala psiha pisca, a naročito sadistički porivi superega prema njegovom mazohistički nastrojenom egu. Tome u prilog ide i to što je Dostojevski probleme sa epilepsijom imao kroz cijeli svoj život, ali i drugačije oblike samokažnjavanja na svjesnom ili nesvjesnom nivou o kojima ćemo nešto kasnije govoriti. U jednom momentu svog života Dostojevski biva optužen za političko djelovanje protiv tadašnje ruske vlasti. To je poznata priča u književnim krugovima koja je skončala pomilovanjem pisca u zadnjem momentu pred strijeljanje te je on odveden na prisilni rad u Sibir. Pojedine zabilješke govore da je Dostojevski u toku izdržavanja kazne imao gotovo neizražane epileptične napade. Jedino se autobiografski podaci kose s tom tvrdnjom i Dostojevski je kazivao da je bolest zapravo tek tada dobila svoj definitivni, epileptični karakter. Frojd se ne slaže sa ovim riječima: Na žalost, ima razloga da se posumnja u autobiografska saopštenja neurotičara. Iskustvo pokazuje da njihovo sećanje vrši falsifikovanja, koja imaju za cilj da raskinu neki neprijatan kauzalni odnos. (Frojd, 1979:243, 244) Odsustvo napada za vrijeme izdržavanja kazne objašnjava se tim što je superego zadovoljavao svoju potrebu za kažnjavanjem ega tako da psiha nije imala potrebu za aktiviranjem epilepsije i kažnjavanjem na taj način. Međutim, došlo je i do drastičnih promjena u shvaćanju vlastite bolesti od strane Dostojevskog. On je u određenoj mjeri postao svjestan mazohističke karakteristike njegove bolesti, te je u potpunosti naučio iskoristiti mogućnosti koje je epilepsija, ali i bilo koji drugi vid samokažnjavanja otvarala za njega. Olakšanje koje je slijedilo nakon određenog mazohističkog čina je u velikoj mjeri utjecalo na kreativnost u pisanju Dostojevskog i tada je on mogao nesmetano da radi danima na tom polju ne osjećajući gotovo nikakve okove u svom izražavanju. Nakon što je zadovoljena mazohistička potreba piščeve psihe, svi drugi kvaliteti njegove ličnosti mogli su izaći na vidjelo. U periodu koji je vodio do vrhunca samokažnjavanja Dostojevski gotovo da i nije stvarao, osim kada bi ga izdavači prisiljavali na takav čin. S obzirom na saznanja o bolesti Dostojevskog, Frojdova teorija o nepostojanju epileptičnih napada u periodu odsluženja kazne ne čini se besmislenom.

Promjena o kojoj je Dostojevski kazivao mogla bi se zasnivati upravo na tom dubljem razumijevanju vlastite bolesti, a ne u pogoršanju epi napada. Tome u prilog ide i činjenica da se epi napadi Dostojevskog nakon odsluženja kazne nisu promijenili na bilo kojem nivou. Imali su jednak intenzitet kao što je to bio slučaj u godinama koje su bile iza njega. Međutim, postoji drugi dio Frojdove teorije kojem činjenice ne idu u prilog. Naime, Frojd je tvrdio da mazohistički porivi Dostojevskog dolaze samo od podsvjesne želje iz djetinjstva za očevom smrću. To bi značilo da je Dostojevski cijeli svoj životni vijek osjećao potrebu za samokažnjavanjem zbog te dječije želje bez obzira na druga dešavanja u njegovom životu koja su također u njegovoj psihi mogla probuditi mazohističke porive. Takvu tvrdnju već ruši i Frojdov stav o Dostojevskom. On pisca nije smatrao u tolikoj mjeri nestabilnom ličnošću, već se u nekim dijelovima svog eseja čak i divio njegovoj inteligenciji i imaginaciji. Besmisleno je tvrditi da je takva individua cijeli svoj život osjećala potrebu da se kažnjava samo zbog jednog nemilog događaja koji je obilježio njenu ranu mladost, a za koju se veže želja koja je proizvod Edipovog kompleksa. Kao što je to bio slučaj i sa epilepsijom, ovaj događaj je u velikoj mjeri utjecao na razvoj mazohističkih poriva kod pisca i u određenom smislu im je izgradio temelje za daljnji razvoj. Međutim, sigurno da to nije jedini razlog zbog kojeg je Dostojevski imao potrebu za samokažnjavanjem. On je u daljem toku svog života mazohističke porive proširio na sve događaje koji su mogli izazvati potrebu za samokažnjavanjem kod njega, a također se oni nisu očitovali samo u epileptičnim napadima. Superego je postao mnogo kreativniji u svom kažnjavanju ega pisca.

Mazohizam je ušao u njegova djela, poroke, pa čak i njegove ljubavne i seksualne odnose. Porok s kojim je Dostojevski dugi niz godina vodio bitku je kocka. Iz tog perioda njegovog života proizašao je i roman Kockar (po mnogim kritikama i po riječima samog Dostojevskog roman je autobiografski). Već smo spomenuli da je jedan od uzroka patološkog kockanja potreba za samokažnjavanjem. S obzirom na ličnost Dostojevskog, ovo bi mogao biti i jedini razlog za njegov porok. Tome u prilog idu činjenice koje je i sam pisac iznosio u vezi sa ovim periodom svog života, ali i dnevnik koji je vodila njegova supruga. Dostojevski je u kockanju bio apsolutno nepromišljen i igrao bi sve dok ne izgubi i posljednji novčić. U početku je kao izgovor koristio potrebu za brzom zaradom jer su ga mučili nagomilani dugovi. Međutim, nije prošlo mnogo vremena do momenta kada Dostojevski priznaje da je jedino važna igra: „Glavna stvar je sama igra“, piše on u jednom od svojih pisama. „Zaklinjem vam se, ne radi se pri tome o pohlepi za novcem, iako mi je on nadasve potreban.“ (Frojd, 1979:254) Frojd također iznosi detalje dnevnika koji je vodila supruga Dostojevskog i koji se vežu za ovaj period njegovog života: On bi bezbroj puta davao reč ili časnu reč svojoj mladoj ženi da neće više igrati, ili da neće toga dana više igrati, i prekršio bi je, kao što ona kaže, skoro uvek. Kada bi gubitkom doveo sebe i nju u krajnju bedu, izvlačio bi iz toga drugo patološko zadovoljenje. Mogao je pred njom sam sebe da grdi, ponižava, da je tera da ga prezire, da je sažaljeva što se udala za njega, starog grešnika, a posle ovog rasterećenja savesti igra se idućeg dana nastavlja. (Frojd, 1979:255) Lako je uočiti na osnovu datih podataka da je kocka za Dostojevskog bila samo jedan od oblika zadovoljenja mazohističke potrebe. Bez obzira na nagomilane i nevraćene dugove, on je stvarao novo breme za svoju ličnost. To breme je s jedne strane bilo zadovoljenje mazohističkih poriva, a sa druge strane i razlog za novo samokažnjavanje. Svjestan činjenice da stvara tegobe vlastitoj supruzi i osjećajući krivicu zbog toga, on se te krivice rješava submisivnim pristupom prema supruzi tjerajući je da ga ponižava na svaki način koji je bio u skladu sa njenim mogućnostima. Na taj način bi se rješavao dodatne krivice te mu je to otvaralo mogućnost za ponovnim povratkom svom poroku i zadovoljenju pređašnje mazohističke potrebe koja je vjerovatno bila uzrokovana nagomilanim dugovima. Svjesno ili podsvjesno piščeva psiha stvara izgovor za takvo djelovanje. On kocka i na taj način čini nešto s ciljem da vrati nagomilane dugove i to ga rješava krivice zbog nepoduzimanja bilo kakve aktivnosti koja bi ga riješila tih dugova, a u isto vrijeme konstantnim gubljenjem i posljednjeg novčića se kažnjava zbog toga što je dozvolio da mu se dugovi nagomilaju. Ovdje nailazimo na paradoks mazohističke ličnosti koji upravo i omogućava takvom obliku psihopatologije da djeluje kroz cijeli životni vijek čovjeka sa vrlo malom mogućnošću za izlječenjem. Jedina mogućnost za prestankom u jeku navedenog poroka otvarala se kada bi ponestalo novca. Parazitizam koji je nakon određenog vremena uobičajen kod patoloških kockara, Dostojevskog je dovodio do toga da ga supruga izdržava ili prodaje vrijednosti, koje je imala u svom posjedu i prije nego se upoznala s njim, da bi njemu pribavila novac koji bi on opet prokockao. Došavši na marginu i osjećajući olakšanje, jer je mazohistička potreba privremeno nestala, pisac bi se vraćao svom pozivu i pokazivao zavidnu kreativnost i predanost na tom polju. Takav slijed događaja rezultat je privremenog razbijanja mazohističkih okova i Dostojevski bi tada dozvoljavao sebi da učini nekoliko koraka prema uspjehu. Vremenom se pisac riješio spomenutog poroka, a svoju potrebu za samokažnjavanjem zadovoljavao je već isprobanom metodom submisivnih odnosa sa ženama.

Poznato je da se Dostojevski upuštao u veze sa mlađim ženama, te da je često bio žrtva nevjerstva. Međutim, Dostojevski u tim momentima sebe nije posmatrao kao žrtvu niti je osjećao bol zbog toga. Njegovi mazohistički porivi su opravdavali takve postupke njegovih partnerica i on je bez ikakvog sputavanja ostajao u takvim vezama, pa čak je i bio blagonaklon prema ljubavnicima svojih partnerica. U većini slučajeva žene su naposlijetku odlazile od njega. Jedina žena koja je ostala uz Dostojevskog i bila mu vjerna je 27 godina mlađa Ana Grigorijevna Snitkina. Ona je upravo ta supruga koja je proživjela sa njim njegov kockarski porok, bila mu konstantna podrška i inspiracija i saborac na književnom polju sve do njegove smrti. Dostojevski koristi Anu kao inspiraciju za jedan od glavnih likova njegovog romana Kockar na kojem su zajedno radili. On joj to otvoreno priznaje i na taj način je i započela njhova prisnija veza: Usamljen, rastrojen i emotivno veoma nesiguran, zaprosio ju je krijući se iza lika imaginarnog romana koji navodno piše, prosuvši svu riznicu skrivenih osjećanja kroz naizgled jednostavno pitanje: da li bi njegov budući glavni junak, umjetnik koji više nije mlad, “otprilike njegovih godina”, a koji se na svom putu zaljubljuje u divnu djevojku, “otprilike njenih godina”, mogao da očekuje da će ona uzvratiti ljubav? Ana je sa osmijehom odgovorila pitanjem: “A, zašto bi to bilo nemoguće?” (https://noviglas.info/2018/10/14/dostojevski-zaljubljeni-kockar/)

U ovom romanu Dostojevski je utjelovljen u liku učitelja Alekseja Ivanoviča koji se i u djelu odaje kockarskom poroku. Međutim, za razliku od stvarnog života pisca Aleksej dobija veliki novčani iznos na ruletu kojeg bez ikakvog razloga želi pokloniti Polini Aleksandrovnoj (čije je utjelovljenje piščeva supruga Ana). Na taj način Dostojevski se želi riješiti stvarne krivice koju je imao zbog toga što je Ana prodavala vlastite dragocjenosti kako bi njemu pribavila novac. Prezir koji je Dostojevski nastojao izmamiti kod Ane očigledno nije bio dovoljan za zadovoljenje mazohističkih poriva njegove ličnoti, pa se on na imaginarnom nivou kroz lik Alekseja iskupljuje Polini (Ani) i na taj način se rješava krivice koja je prisutna u njegovom stvarnom životu. Zanimljiv je odnos Alekseja i Poline u djelu koji ipak ne završava sretno bez obzira na očiglednost ljubavne prisnosti u njemu. Aleksej gaji verterovsku ljubav prema Polini, međutim, tu ljubav iskazuje na nesvakidašnji način kojeg karakteriše visok nivo potčinjenosti. Gotovo kroz cijelo djelo Aleksej na svjesnom ili podsvjesnom nivou priželjkuje i preuzima uloga roba u svakom kontaktu sa Polinom:

– Naravno, cilj je tu – rekoh – ali, ne bih umeo objasniti kakav. Ništa drugo nego to što bih s novcem i pred vama postao drugi čovek, a ne rob.

– Kako? Kako ćete to postići?

 – Kako ću postići? Pa, vi kao da i ne shvatate da ja mogu postići da me vi gledate drugačije, a ne samo kao roba! E, to, vidite, to baš ja i neću: takva čuđenja i takve nedoumice!

– Vi ste govorili da je vama to ropstvo naslada. Ja sam i sama tako mislila.

– Vi ste tako mislili! – uzviknuh s nekom čudnom nasladom. – Ah, kako je lepa ta vaša naivnost! Naravno, tako i jeste, robovanje vama meni je naslada. Ima naslade u poslednjem stupnju poniženja i ništavila! (Dostojevski 1973:96).

Prvo čitanje ovog dijaloga ostavilo bi nam dojam romantičarske izjave ljubavi. Međutim, ovakav dijalog mnogo više bi bio blizak Geteu nego Dostojevskom i tada mi, kao čitatelji, ne bi uočili ništa sporno u ovakvoj izjavi ljubavi glavnog lika romana.  Uzevši u obzir činjenice da je autor ovog dijaloga Dostojevski i da je on dio romana kojeg je i sam pisac okarakterisao kao autobiografski, dijalog poprima nešto drugačije značenje. Aleksej (Dostojevski) otvoreno pokazuje potčinjenost Polini (Ani) i vapi za odnosom gospodarice i roba, a to tumači kao vrhunac iskazane ljubavi od strane Poline prema njemu. Najvjerovatnije bi ovaj dijalog ostao neprimijećen i shvaćen kao već spomenuta izjava ljubavi da gotovo svi dijalozi između Poline i Alekseja ne sadrže ovakve elemente. Jedan od razloga za takvo djelovanje bi mogao biti taj što je Dostojevski postao svjestan vlastitog mazohizma, pa je odlučio da ga utka i na ovaj način prikaže i kod Alekseja čije je on utjelovljenje. Tome u prilog idu već spomenuti dokazi o djelomičnoj svjesnosti Dostojevskog o vlastitim mazohističkim porivima. Drugi razlog bi mogao da se krije u indirektnoj poruci koju upućuje Ani. Ona je zajedno sa Dostojevskim radila na ovom romanu i s obzirom da je pisac upravo u njoj pronašao inspiraciju za Polinu, vjerovatno je opisujući odnos Poline i Alekseja htio indirektno (svjesno ili nesvjesno) pokazati svojoj 27 godina mlađoj supruzi šta očekuje od nje u braku. To dokazuje i već spomenuti slučaj u pristupu Dostojevskog prema svojoj supruzi nakon izgubljenog novca zbog kocke i njegovo omalovažavanje vlastite ličnosti pred njom, te piščevim molbama za prezir i ponižavanje njegove ličnosti od strane nje. Sve ovo vodi do zaključka da Aleksej (Dostojevski) nije vođen osjećajem ljubavi u tolikoj mjeri koliko je vođen mazohističkim porivima. Prvi dokaz za to nalazimo u mnogobrojnim opisima shvaćanja kocke od strane Alekseja te njegovog pristupa spomenutom poroku: Ne sećam se da li sam u to vreme ijedared pomislio na Polinu. Osećao sam tada samo neku nesavladljivu nasladu da hvatam i zgrćem banknote koje su se gomilale preda mnom. (Dostojevski, 1973:193)

Tako mi boga, ja sam žalio Polinu; ali čudna stvar, od onog trenutka kad sam se dotakao stola za kocku i počeo da zgrćem onaj novac moja ljubav kao da se povukla u drugi plan. To kažem sada, ali onda sve to još nisam tako jasno shvatao… (Dostojevski, 1973:203)

Samo iz ova dva citata je lako zapaziti autobiografske elemente romana. Dostojevski se u potpunosti isto ponašao u delirijumu kockarskog poroka kao i Aleksej – zaboravljao bi suprugu i ne bi razmišljao o posljedicama vlastite patologije. Kocka je za superego Dostojevskog bila fantastično oružje kojim bi mogao kažnjavati ego. Osim što ga je vodila u nove dugove, također je mamila prezir njegove supruge prema njemu što je za pisca značilo dvostruko zadovoljenje mazohističkih poriva. Podsvijest kao da želi izdati Dostojevskog, te on kroz spomenute situacije u romanu, sa kojima se nosi Aleksej, šalje indirektnu poruku svojoj supruzi o važnosti zadovoljenja mozohističkih poriva kod njega naspram svega ostalog. Pred sam kraj romana Aleksej se razdvaja od Poline i veoma brzo svoje interesovanje prebacuje na lik Mademoiselle Blanche, što je također dokaz za spomenutu tvrdnju:

– Sinko moj, imaš li ti srca? – doviknu ugledavši me i prsnu u smeh. Ona se uvek smejala, vrlo veselo, a ponekad čak i iskreno.

– Tout autre… – počeh da parafraziram Korneja.

– Eto vidiš, vois-tu – stade ona da brblja – pre svega, nađi mi čarape, pomozi mi da se obujem, a zatim, ako nisi odveć glup, povešću te u Pariz. Valjda već znaš: ja sada putujem.

– Sad?

– Kroz pola sata.

Bilo je zbilja sve spakovano. Svi koferi i sve njene stvari stajali su spremni. Kafa je već odavno bila na stolu.

– Dakle, ako hoćeš videćeš Pariz. Je l’, šta je to učitelj? Glup si bio kad si bio učitelj. Gde su moje čarape? Obuvaj me, hajd!

Ona mi zbilja ispruži svoju očaravajuću nogu, crnkastu, majušnu, nimalo unakaženu, kakve su skoro sve noge koje izgledaju tako majušne u cipelicama. Ja se zasmejah i počeh joj navlačiti svilenu čarapu, Mademoiselle Blanche je za to vreme sedela na krevetu i bez prestanka brbljala.

– Dakle, šta ćeš raditi ako te povedem? Pre svega, hoću pedeset hiljada franaka. Ti ćeš mi ih dati u Frankfurtu. Ići ćemo u Pariz – tamo ćemo živeti zajedno i ja ću ti pokazati zvezde usred bela dana. (Dostojevski, 1973:204). Ovo samo ide u prilog teoriji o tome da je Aleksej bio vođen mazohističkim porivima čak i kada se radilo o vezama sa partnericama. Kao da nam Dostojevski želi poručiti da je privid zaljubljenosti utkan u Alekseja upravo zato što se i on sam tako osjećao u svojim vezama i brakovima, a da je zapravo pravi nagon proizilazio iz mazohističke potrebe i metaforičke kazne od strane stroge majke. Ovim se ne želi negirati osjećaj ljubavi i za ljubav Dostojevskog, već mnogo snažniji utjecaj mazohističkog nagona od ljubavi. Činjenice iz biografije Dostojevskog samo dodatno potvrđuju ovu teoriju s obzirom da je Dostojevski bio ravnodušan prema nevjerstvima partnerica. Mazohistički nastrojena individua će na nevjerstvo gledati kao na zasluženu kaznu i neće osjećati potrebu za preziranjem partnerice što bi svaka stabilna i zaljubljena ličnost osjetila u takvim momentima. Zanimljiv detalj iz navedenog susreta koji se odigrava između Alekseja i Mademoiselle Blanche je momenat u kojem on navlači svilenu čarapu na nogu Mademoiselle Blanche. Zanimljiv je način na koji pisac pristupa opisivanju ovog momenta. Dostojevski je poznat po tome što nije u tolikoj mjeri posvećivao svoju pažnju opisima i detaljima fizičkog izgleda, a u ovom dijelu romana posebnu pažnju posvećuje opisu nogu Mademoiselle Blanche. Razlog za to najverovatnije leži u podofiliji (grč. prijateljstvo sa stopalom) Dostojevskog. Tako detaljan opis nogu i stopala, te samog čina oblačenja čarapa Mademoiselle Blanche od strane Alekseja može biti djelo samo onog pisca kojeg seksualno uzbuđuju detalji vezani za ove dijelove tijela. Za Frojda je ovaj fetiš bio posebno zanimljiv i on je smatrao da uzrok leži u tome što stopalo podsjeća na falus. Kod muškaraca (kojih je mnogo više sa ovim fetišom) bi ovaj fetiš, po Frojdovoj teoriji, otkrivao latentnu homoseksualnost. Dokaz za to kod Dostojevskog Frojd pronalazi u njegovim odnosima sa muškarcima: Ovakva dispozicija može se sa sigurnošću pretpostaviti kod Dostojevskog; ona se ogleda u egzistencijalno dozvoljenoj formi latentne homoseksualnosti, i to u značenju muških prijateljstava u njegovom životu, u čudnovato nežnom odnosu prema suparnicima u ljubavi i njegovom izvanrednom razumevanju za situacije koje se jedino mogu objasniti potisnutom homoseksualnošću, kao što to pokazuju mnogi primeri iz njegovih novela. (Frojd, 1979:246,247) Već smo konstatovali da je Dostojevski bio blagonaklon prema muškarcima u svom okruženju, a naročito prema ljubavnicima svojih partnerica. Frojd je ovo protumačio kao latentnu homoseksualnost koja je prouzrokovala podofiliju. Novija istraživanja o podofiliji kod muškaraca pokazuju da takvi muškarci vole biti potčinjeni svojim partnericama u toku seksualnog odnosa, ali i u drugim segmentima njihove veze.

S obzirom na ličnost Dostojevskog, teorija o potčinjenosti mnogo je bliža njegovom slučaju podofilije od latentne homoseksualnosti. Blagonaklonost prema ljubavnicima svojih partnerica upravo dokazuje prividnost ljubavi u njegovim odnosima sa njima i dominantnost mazohističkih poriva. Na taj način superego Dostojevskog zadovoljava svoju potrebu za kažnjavanjem ega, s tim da u ovom slučaju superego izigravaju njegova partnerica i njen ljubavnik, a ego (Dostojevski) prima zasluženu kaznu i ne osuđuje superego (ljubavnika i partnericu) zbog toga. Podofilija, dakle, nije bila rezultat latentne homoseksualnosti već još jedan od načina da se dominantnost u vezi podsvjesno prepusti partnerici te da se na taj način zadovolje mazohistički i seksualni nagoni, što također dokazuje da mazohizam Dostojevskog nije bio samo moralni nego i seksualni . Iako Dostojevski u ovom romanu najviše i otvoreno progovara o kockarskom poroku, te stanju i položaju Rusa u inostranstvu, zaključak podsvjesne i indirektne poruke romana krije se u nastavku spomenute situacije između Madamoiselle Blanche i Alekseja: U tom trenutku obuvao sam joj drugu nožicu, pa ne izdržah, nego je poljubih. Ona trže nogu i poče me udarati vrhom stopala po licu. Naposletku me sasvim otera. (Dostojevski, 1973:205). Osim što je ovaj gest Alekseja prikaz prepuštanja drugoj partnerici, koje je uslijedilo jako brzo (s obzirom na vremenski tok romana), i potpuno odricanje od Poline, te dominantnost mazohističkih poriva nad osjećajem ljubavi prilikom stupanja u odnose, on je također indirektna poruka za Anu, od strane Dostojevskog, kojom je želi uputiti u njegov fetiš o kojem se vjerovatno nije usudio otvoreno govoriti, s obzirom na to da je fetišizam bio tabu tema u dobu u kojem su živjeli. Simbolični udarac vrhom stopala po licu je zaključak podsvjesne poruke ovog romana koji prikazuje potpunu prepuštenost Alekseja (Dostojevskog) mazohističkim nagonima sve do tačke užitka.

Zaključak

Psihoanalitičko posmatranje djela Dostojevskog dovodi nas do zaključka da se autor i njegovi biografski i autobiografski elementi ipak ne mogu u potpunosti isključiti iz tumačenja njegovih djela bez obzira na spektar likova, motiva i tema kojima se autor umjetnički poigravao i koje je stvarao. Tok djela će na svjesnom ili nesvjesnom planu odrediti ličnost pisca. Lako je uočiti da su određeni slojevi ličnosti podsvjesno i indirektno utkani u djela što otvara mnoga vrata za psihoanalitički pristup istim. Na taj način se psihoanalitička kritika uspješno i argumentovano suprostavlja onim kritikama koje u potpunosti negiraju prisustvo autora u djelu. Dostojevski je zasluženo ušao u svijet svjetskih klasika i značaj njegovog autorskog, ali i psihološkog rada nikada neće biti osporavan. Međutim, to ga ne štiti od činjenice da je on bio čovjek kao i svaki drugi koji je vodio bitku sa vlastitom psihopatologijom koja je u velikoj mjeri odredila i njegov život kao pisca, ali je i pozitivno utjecala na stvaranje njegovih djela iako se u stvarnom životu ponekad teško nosio sa njom. Psihoanalitička kritika, za razliku od većine drugih oblika književne kritike, još uvijek nije dosegla svoj vrhunac, niti su naučni radovi koji psihoanalitički pristupaju književnosti (uzimajući u obzir i ličnost autora/ice) toliko česti. Razlog tome je najvjerovatnije spektar detalja i pravaca koji mogu psihoanalizu književnog djela odvesti u pogrešnom pravcu, ali i razvoj savremenih književnih teorija i kritika koje u potpunosti isključuju autora/icu iz djela. Ovaj rad je samo segment psihoanalitičkog pristupa Dostojevskom i njegovim djelima i nadamo se da će on probuditi zainteresovanost i u čitatelju/ci, te da će on/ona čitanju Dostojevskog pristupati pažljivije, ali se i okušati u psioanalitičkom pristupu njegovim djelima ili djelima nekog drugog autora ili autorice.

Haris Jusufović

Diplomski rad Harisa Jusufovića

UNIVERZITET U ZENICI

Filozofski fakultet u Zenici
Odsjek za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost
Književnost i psihoanaliza

Mentorica: van. prof. dr. Edisa Gazetić

Zenica, 2021. Godina

IZVORI:

BELE NOĆI, KOCKAR, DVOJNIK; IZDAVAČKO PREDUZEĆE RAD, Beograd, 1973.
IDIOT; IZDAVAČKO PREDUZEĆE RAD, Beograd, 1977.
ZLI DUSI; IZDAVAČKO PREDUZEĆE RAD, Beograd, 1977.
MLADIĆ; IZDAVAČKO PREDUZEĆE RAD, Beograd 1977.
GAZDARICA; IZDAVAČKO PREDUZEĆE RAD, Beograd 1977.
PONIŽENI I UVREĐENI; IZDAVAČKO PREDUZEĆE RAD, Beograd 1977.
BRAĆA KARAMAZOVI; IZDAVAČKO PREDUZEĆE RAD, Beograd 1956.

LITERATURA:
Frojd, Sigmund, IZ KULTURE I UMETNOSTI, MATICA SRPSKA, Beograd, 1979.
Frojd, Sigmund, PSIHOPATOLOGIJA SVAKODNEVNOG ŽIVOTA, MATICA SRPSKA, Beograd, 1973.
Marić, Jovan, KLINIČKA PSIHIJATRIJA, Nezavisni izdavač Jovan Marić, Srbija, 2004.
Solar, Milivoj, TEORIJA KNjIŽEVNOSTI, ŠKOLSKA KNjIGA, Zagreb, 2001.

LINKOVI:
Link 1 – https://noviglas.info/2018/10/14/dostojevski-zaljubljeni-kockar/

Link 2 – https://fenomeni.me/sigmund-frojd-dostojevski-oceubistvo/

Ostavite komentar: