Spremni da prihvate zlo. Spremni da počine zlo. Spremni da zlo proglase za dobro. Spremni da u dobru vide zlo.
Može se nastaviti opaki gradacijski niz koji kao udav steže naše bitisanje. Ujedaju osinjaci zlih riječi. Gorče zalogaj, mute pogled, oplićaju udisaj, osnaže uzdah. Roje se, nasrću, sikću.
Čekamo bolje. Bolje ljude, bolje dane, bolje vrijeme, bolje vladare od ovih koji ne vladaju ni sobom…
I čekamo bolje. I čekamo. Čekamo…
I sve nam se čini da gore ne može i to nam je jedina nada. I sve nam se čini, najgore je prošlo, i to nam je utjeha. I sve nam se čini, ništa nije vječno, i to nam je temelj lažnog optimizma…
A uvijek može gore. A moglo bi biti bolje. A kad bi moglo, zašto nije? Ko nam je kriv?
Pod sjenkom Padišahovog kažiprsta koji je bič i totem, putovođa i kazna, koji zaklanja sužena nebesa, odjekuju njegove zaognjene riječi, raspaljuju strah i srdžbu, propiruju nespokoj i nelagodu… Naš Gromovnik naređuje: Sjedi, bitango! Sjedi, ćuti, slušaj… Tako se on obračunava sa strašnom parlamentarnom diktaturom, sa neprijateljskom narodnom samovoljom, sa drskim i bezočnim narodnim poslanicima koji bezobrazno traže istinu i pravdu, pravo i slobodu, kao da ne znaju da toga odavno nema na našim trgovima, na našim pokradenim pazarištima. Traže i ištu, kao da je svaki dan – pazarni dan.
I onomad su se neki opasni tipovi beskompromisno obračunavali sa strašnom diktaturom parlamenta, pa su spaljivali i knjige i parlament, i ljude i narode. Komandovali su u trenucima usijane slave: Lezi, bitango! Crkni, bitango! Smrt bitangama!
Sve je to bivalo i sve nas to opominje. Slutnje i straha nikad ne manjka, jer ovaj svijet, pa i naša mala carevina, nije mjesto sreće, niti je uživalište spokoja. Uostalom, jednom smo istjerani iz raja i taj izgon, za neobaviještene, još traje. Što bi se reklo, najgora ocjena je jedinica iz vladanja!
Mnogima prijaju opasne riječi. Jednostavno, uživaju u njihovom otrovu. Da li je vječni Premijer dobio ili izgubio? Ukoliko se neko drzne da vječnoga Premijera upita nešto van protokola ima se smatrati sumasišavšom bitangom i budalom i po sili našeg zakonika ima se lišiti svih ljudskih prava i sloboda. Ovako nešto bi moglo ući i u ustav naše male carevine. Dakle, nije mi do vječnoga Premijera koliko mi je do njegovih pretorijanaca i uvlakača na kojima, po istorijskoj neminovnosti, počiva svakovrsno zlo.
Ako narodnog poslanika proglasite bitangom onda ste i narod počastili tim otrovom. Nekako tako nameće logika parlamentarizma. Opet, ako nekoga smatrate bitangom, vaša obaveza je da to dokažete na drugim i za to propisanim mjestima. Elem, narod koji bira bitange ima se tretirati kao gomila bitangi, mogao bi, daleko bilo, biti još jedan član ustava naše male carevine. Kad se tako zamijesi i zatruje, nastaju opaka vremena. Poslije je kasno i za izvinjenja i za kajanja. Hoću da kažem – mi živimo u simulakrumu parlamentarne demokratije, i to je svima jasno samo što se jadnom Premijeru otelo, pa je tu istinu jasno i glasno izrekao, jednom riječju, obznanio svim bitangama.
Ovaj svijet je opasno mjesto ne zbog toga što su ljudi zli, već zbog toga što se ne bore protiv zla, neko je već negdje rekao.
Bilo bi smiješno kad umobolni nogometaš Šimunić, zvani kostolomac, uzvikuje: Za dom, da mu krcati Maksimir ne uzvraća: Spremni! Dakle, smiješno se po čudesnoj logici zla svjetlosnom brzinom pretvara u strašno.
Jezivo je ustaško arlaukanje, strašan je i taj Maksimir, u nekoj mračnoj šumi koliko se sjećam, na kome se jedanput odigrala predigra jedne krvave igre. Tada je Zvone Boban bio dečko broj jedan. Dobri loši momak. Sada je to kostolomac Šimunić i svi oni dečki, svi oni domoljupci čiji otrovni barut mrzoljubnih riječi udiše raspomamljena gomila, bagra i ološ, uz razigranu popijevku: Nema vrba, koliko ima Srba, nema veze, dobre su i breze… Da li je Lijepa njihova članica EU ili sam pogrešno informisan? To li su ta stroga briselska pravila. Da se naježiš…
I tako prolaze dani. Neko mrzi, neko se pretvara da voli, najmanje je onih koji ne mrze, dragocjeni su oni koji vole. Ništa novo pod nebesima. I dalje čekićaju ćirilične table potomci onih koji su čekićali glave. Ćirilične.
Latinična braćo, volim vas na ćirilici. Eto.
