Anatomija Fenomena

Bukovski prvi put progovara [Tema: Bukovski]

Razgovarao: Arnold Kej

Za novinara koji ga intervjuiše, Čarls Bukovski je poput jetija za istraživača na Himalajima. Teško ga je naći, a kad ga pronađeš, život ti je u opasnosti. Neki su rekli da Čarls Bukovski ne postoji. Već se godinama priča da one sulude pesme potpisane njegovim imenom i prezimenom piše neka gadna baba s brkovima i šiškama ispod miške.
Ali Čarls Bukovski ipak postoji. Živi kao usamljenik, u jednokrevetnoj sobi s malim krevetom (da, tuš ima samo hladnu vodu), u srcu Holivuda. Siroti Čarls Bukovski, izgleda kao reanimirani džanki, kao lik koji pripada ovde.
Kad je otvorio vrata, njegove oči, iznuren glas i iznošeni svileni ogrtač, ostavili su utisak da je on, na neki način, umoran čovek.
Seli smo i razgovarali, pili viski i pivo, a onda je Čarls, kao devica koja se prvi put podaje, dao svoj prvi intervju.
Kroz prozor, ako se dovoljno isturi glava, na brdu mogu da se vide svetla kuće Oldosa Hakslija: tamo žive uspešni.

Smeta li vam što Haksli može da pljune na vas?

Bukovski: Dobro pitanje. (Nagnuo se iza kreveta i izvadio nekoliko slika)

Ko ih je naslikao?

Bukovski: Moja devojka. Umrla je prošle godine. Šta ste me ono pitali?

Smeta li vam što Haksli može a pljune na vas?

Bukovski: Nisam ni razmišljao o Haksliju, ali kad ste već pomenuli, ne, ne smeta mi.

Kada ste počeli da pišete?

Bukovski: U trideset petoj. Ako pretpostavimo da pesnici obično počinju u šesnaestoj, to znači da mi je sad dvadeset tri.

Kritičari su zapazili da su vaše pesme mahom autobiografske. Šta kažete na to?

Bukovski: Skoro sve. 99% od 100%, ako pišem 100%. Tih 1% je izmišljeno.

Podsetio bih vas na jednu pesmu iz vaše poslednje zbirke „Run With the Hunted“. Možete li mi reći ime i adresu devojke koju ste pomenuli u pesmi „A Minor Impulse to Complain“?

Bukovski: Ne, to nije jedna devojka; to je mešavina devojaka, lepih devojaka s najlonskim čarapama, ludo stvorenje u pijanoj noći. Ako ona stvarno postoji, onda ne znam njeno ime.

A sad nešto ozbiljnije: koliko je uticaj Miki Mausa na američku uobrazilju?

Bukovski: Jak, zaista jak. Rekao bih da Miki Maus ima veći uticaj na američku publiku nego Šekspir, Milton, Rable, Šostakovič i Van Gog. Time dolazimo do pitanja „šta“ o američkoj publici. Diznilend ostaje centralna atrakcija južne Kalifornije, ali je groblje naša stvarnost.

Sviđa li vam se da pišete u Los Anđelesu?

Bukovski: Nije bitno gde pišeš dokle god imaš zidove, mašinu, papir i pivo. Možeš da pišeš i na krateru vulkana.

Koliko ste puta bili hapšeni?

Bukovski: Otkud znam? Ne baš mnogo. Možda 14-15 puta. Mislio sam da sam mnogo tvrđi, ali kad god me zatvore to mi razjede utrobu. Ne znam zašto.

Kakva je budućnost izdavača koji bi objavili Bukovskog?

Bukovski: Obično padam u sporednim ulicama kad se napijem i verovatno ću to raditi ponovo. Bukovski, ko je taj? Čitam o Bukovskom i deluje mi kao da to nema mnogo veze sa mnom. Shvatate?

Kakav je uticaj alkohola na vaše delo?

Bukovski: Mislim da nikada nisam trezan napisao pesmu. Ali sam napisao nekoliko dobrih i nekoliko loših pesama u teškom mamurluku, kada nisam znao da li je bolje da popijem još jedno piće ili se probodem nekim nožem.

Izgleda da ste danas već pili?

Bukovski: Jesam, jesam. Danas je nedelja. Bila je to kobna osma trka na hipodromu. Zaradio sam 103 dolara na samo 7 uloženih, ali sam pola od toga spiskao na kvotu 60:1, gde je moj konj izgubio za nos. Sve u svemu, dan slabog profita ili loše procene vodi u pijanu noć. Ovaj intervju me malo otreznio. Mada ću ozbiljno da se napijem tek kada odete.

Mislite li da ćemo svi uskoro biti dignuti u vazduh?

Bukovski: Da, mislim da hoćemo. To je prosta računica. Uzmite u obzir potencijal i dodajte tome ljudski um. Kad se povuče linija, na kraju liste biće neka budaletina ili ludak koji ima moć da nas direktno pošalje u pakao. To je sve.

Koja je uloga pesnika u ovom haosu?

Bukovski: Ne sviđa mi se kako je to pitanje formulisano. Uloga pesnika je skoro ništavna…tužno ništavna. A kad pokuša da izađe van svog terena i bude odlučan kao što je to naš dragi Ezra Paund uradio, pesnik će dobiti nogu u svoje ružičasto dupe. Pesnik je po pravilu polučovek – slabić, a ne stvarna osoba – i on nije u stanju da predvodi stvarne ljude u značajnim stvarima kao što su krv ili hrabrost. Znam da je to suprotno vašem stavu, ali morao sam da kažem šta stvarno mislim. Kada postavljate pitanja dobijate odgovore.

Imate li odgovore?

Bukovski: Ne znam baš…

Da li da napuštamo brod ili da se svi zajedno nadamo?

Bukovski: Čemu ti klišei, te otrcane fraze…Rekao bih ne. Ne napuštamo brod. Rekao bih, koliko god to otrcano zvučalo, da snagom i duhom i vatrom i hrabrošću nekolicine ljudi, na neki način ipak možemo spasiti čovečji leš od davljenja. Kraj je tek kada nas pokopaju. Borimo se kao ljudi, a ne kao pacovi. To je sve.

 Literary Times br. 4, 1963.

Preveo: Nenad Župac

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.