Žan-Fransoa Dival: Maloprije ste rekli: zašto pisati? Pitanje i dalje stoji.
Sioran: Primijetio sam da se lično osjećam dobro kada pišem. Jer mi je taj problem postavljan više puta. Posebno od dva studenta u Španiji – jedina zemlja u kojoj sam imao izvjesnog odjeka. To nije uspjeh knjige, prodaje. Međutim, to budi nešto. I to mi čini zadovoljstvo, jer sam uvijek imao slabost prema Španiji. Naprotiv, u Njemačkoj, u Engleskoj, ništa! To je drugorazredno…Primio sam, dakle, pismo od dvojice andaluzijskih studenata, koje me je krajnje iznenadilo, a koje kaže: vaša vizija života isključuje pisanje, vi to sami kažete! Odgovorio sam: u suštini sve što sam napisao, napisao sam zbog prijeke potrebe, htio sam da se oslobodim stanja koje je za mene bilo nepodnošljivo. Dakle, ja sam smatrao, a i danas smatram, čin pisanja jednom vrstom terapije. Eto to je duboki smisao svega što sam napisao. A studentima sam dao jednu vrstu konkretnijeg objašnjenja šta podrazumijevam pod terapeutskom funkcijom. Kazao sam im, poslušajte, ako nekoga mrzite, treba samo da uzmete parče papira i da deset, dvadeset, trideset puta napišete „X je svinja, X je svinja…“ Poslije deset minuta osjeti se olakšanje, manje se mrzi. Eto, za mene je čin pisanja upravo to, ublažiti jednu vrstu unutrašnjeg pritiska, oslabiti ga. Dakle, terapija. Zaista, insistiram na tome, to je izgleda pomalo smiješno, ali to je istina. Za mene je čin pisanja krajnje spasonosan.
Onda se može reći: pa zašto objavljivati? Nastavljam: objavljivanje je takođe veoma važno, suprotno onome što se misli. Zašto? Zato što kada se jedanput knjiga pojavi, stvari koje ste izrekli postaju vam strane, ne potpuno već djelimično. Dakle, uračunato olakšanje je još veće. Oslobodili ste se nečega. To je kao u životu, svi to kažu: čovjek koji govori, koji priča svoju tugu, oslobođen je. A propada, sebe uništava čovjek koji ne priča, ćutljiv čovjek, ili onaj koji možda počini zločin. Činjenica da govorite vas oslobađa. Činjenica da pišete, takođe. To su očigledne stvari, ja sam ih iskusio. Zato kažem svima, objavljujte svoje rukopise, nije važno, to će vam prijati. I sve opsesije za vas će imati manji značaj.
Na primjer, cijelog života me proganjala smrt, ali to što sam o njoj govorio, dovelo je do toga da…Smrt me i dalje proganja, ali manje. To su problemi koje ne možemo riješiti, to su opsesije koje su opravdane – to nijesu opsesije, to su ogromne stvarnosti…Pisao sam o samoubistvu, ali sam svaki put objašnjavao: pisati o samoubistvu znači pobijediti samoubistvo. To je vrlo važno.
Ali, teorijski, ja ne bi trebalo da napišem ni riječ, niti šta da objavljujem ako sam potpuno vjeran samom sebi. Ali, ja to ne mogu biti u mjeri u kojoj sam se, ipak, obavezao kada sam htio malo da se prilagodim životu. Bilo je potrebno praviti tu vrstu brukanja, nagodbe, koje su mi omogućile da živim. Potpuno sam ubijeđen da bih se, da nijesam pisao, ubio. U to sam potpuno siguran. Ja sam te stvari izbacio napolje, odbacio.
Žan-Fransoa Dival: Objavljivati znači uvući drugoga u igru?
Sioran: Ali ja ne mislim na drugoga. Kada pišem, ne mislim ni na koga. Kada pišem ono što pišem. Kada pišem, čovječanstvo za mene ne postoji. Uopšte me ne interesuje. A kada objavljujemo, ne mislimo da ćemo biti čitani. Apsolutno ne. Nevjerovatno je koliko se iznenadim kada me neko čita. Siguran sam da su moje knjige prije svega knjige koje su pomogle ljudima. Zbog toga smatram sebe marginalcem, izvan literature. Htio sam samo da kažem šta osjećam. Ja sam, kao što sam jednom rekao, metafizički marginalac. Kada to kažem, vaša primjedba ostaje. Jer bi, normalno, trebalo da budemo ono što jesmo.
Iz neobjavljenog razgovora koji je sa Sioranom, juna 1979. godine vodio švajcarski novinar i pisac Žan-Fransoa Dival
