Jasan Pogled

Zašto ulični protesti ne donose promjene?

Piše: Moisés Naím

Ulični protesti su u modi. Od Bangkoka do Caracasa, i Madrida do Moskve, ovih dana ne prođe ni sedmica bez vijesti da se masa okupila na ulicama u još jednom velikom svjetskom gradu.

Razlozi za proteste su različiti (loš ili skup javni prevoz ili obrazovanje, plan da se uništi park, policijsko nasilje…). Često se zahtjevi brzo prošire na svrgavanje vlade ili njene glave ili široke osude korupcije i ekonomske nejednakosti.

Slike iz zraka antivladinih protesta rutinski pokazuju zastrašujuće more ljudi koji bijesno zahtijevaju promjenu. A ipak, iznenađujuće je koliko malo ove mase postižu. Strastvena politička energija na tlu je u velikom neskladu sa praktičnim rezultatima ovih demonstracija.

Egipat, Tunis, Ukrajina

Značajni izuzeci naravno postoje: U Egiptu, Tunisu i Ukrajini, ulični protesti su zaista doprinijeli svrgavanju vlasti. Ali najmasovnije demonstracije ne uspijevaju da stvore značajne promjene u politici ili javnim politikama. Occupy Wall Street je sjajan primjer. Rođen u ljeto 2011. godine (ne na Wall Streetu nego na trgu Dataran Merdeka u Kuala Lumpuru), pokret Occupy se brzo proširio i uskoro je bjesnio na glavnim trgovima u gotovo 2.600 gradova širom svijeta.

Grupe sa labavom strukturom koje su u njemu učestvovale nisu imali zvanične veze jedna sa drugom, nisu imali jasnu hijerarhiju i vidljivog vođu. Ali društvene mreže su pomogle u viralnom kopiranju pokreta pa su osnovni šabloni kampovanja, protestovanja, prikupljanja novca, komuniciranja sa medijima i interakcije sa vlastima bili slični u svim gradovima. Ista je poruka odjekivala svugdje: Neprihvatljivo je da globalno bogatstvo bude u rukama elite od jedan posto dok se preostalih 99 posto o njega mogu samo očešati.

Takva globalna, masovna i naizgled dobro organizovana inicijativa je trebala imati veći utjecaj. Ali nije. Mada je tema o ekonomskoj nejednakosti dobila momentum u godinama poslije, u stvarnosti je teško naći značajne promjene u javnim politikama zasnovanim na prijedlozima pokreta Occupy. Occupy je uveliko nestao iz naslova novina.

Zapravo, vladini odgovori često su samo malo više od retoričkog umirenja a svakako nisu nikakve velike političke reforme. Brazilska predsjednica Dilma Rousseff, naprimjer, javno je uvažila frustracije ljudi na ulici u njenoj zemlji i obećala da će napraviti promjene ali te “promjene” još uvijek nisu materijalizovane.

Reakcije turskog premijera Redžepa Tajipa Erdogana na proteste u njegovoj zemlji su bile agresivnije. On je optužio opoziciju i demonstrante da prave sofisticiranu zavjeru protiv njega i pokušao je da blokira twitter i youtube. Ranije ovog mjeseca, Erdogan je imao veliku pobjedu u turskim lokalnim izborima. Ista dinamika je bila i sa demonstracijama protiv nasilja u Meksiko Cityju i korupcijom u New Delhiju: masovni marševi, oskudni rezultati.

Uništenje fontane

Zašto? Kako tako puno izuzetno motiviranih ljudi postiže tako malo? Jedan odgovor bi se mogao naći u rezultatima eksperimente kojeg je proveo Anders Colding-Jørgensen sa Univerziteta u Kopenhagenu.

U 2009. godini on je napravio facebook grupu protiv uništavanja historijske Stork fontane na velikom trgu u danskom glavnom gradu. Deset hiljada ljudi se priključilo prve sedmice; nakon dvije sedmice grupa je imala 27.000 članova. To je bio opseg eksperimenta. Nikada nije ni postojao plan da se uništi fontana – Colding-Jørgensen je jednostavno htio pokazati koliko je lako stvoriti relativno veliku grupu koristeći društvene medije.

U današnjem svijetu, poziv na protest putem twittera, facebooka ili tekstualne poruke će sigurno privući masu, posebno ako se poziv odnosi na protestovanje protiv nečega – bilo čega, zaista – što nas čini bijesnim. Problem je šta se dešava nakon marša. Ponekad on završi u nasilnom sukobu sa policijom a češće od toga da jednostavno izlapi.

Iza masovnih uličnih demonstracija rijetko je dobro podmazana i trajnija organizacija sposobna da prati zahtjeve demonstranata i poduzima kompleksni, licem u lice, dosadni politički posao koji stvara stvarnu promjenu u vlasti. Ovo je važna napomena koju je napravio  Zeynep Tufekci, stipendista Centra za zagovaranje informacionih tehnologija na Univerzitetu Princeton, koji piše “prije interneta, zamorni posao organiziranja koji je zahtijevao zaobilaženje cenzure ili organizovanje protesta je također pomagao izgraditi infrastrukturu za donošenje odluka i strategija za zadržavanje momentuma. Sada pokreti mogu požuriti i preskočiti tu stepenicu, često na vlastitu štetu.”

Postoji snažan politički motor na ulicama mnogih gradova. Radi na velikim brzinama i stvara mnogo političke energije. Ali motor nije spojen sa kotačima pa se “pokret” ne kreće. Postizanje tog kretanja zahtijeva organizacije sposobne za staromodni i trajni politički rad koji ima snage da ulične demonstracije pretvori u promjene i reforme politika. U većini slučajeva to znači angažman političke partije. Ali ne mora nužno značiti postojeće partije za koje demonstranti ne vjeruju da mogu biti agenti promjene.

Umjesto toga, kao što sam već pisao, trebamo nove ili duboko reformisane partije koje mogu dati dodatnu energiju i idealistima koji se osjećaju političkim beskućnicima i profesionalcima koji su potpuno posvećeni dnevnom mrvljenju u građenju političke organizacije koja zna kako pretvoriti političku energiju u javne politike.

Udobni kliktivizam

Kao što su mnogi primijetili, društveni mediji mogu i olakšati ali i potkopati stvaranje efektivnijih političkih partija. Upoznati smo sa snagom društvenih medija da identifikuju, regrutuju, pokrenu i koordiniraju pristaše kao i prikupljaju novac. Ali također znamo da “kliktivizam” potkopava stvarni politički rad jer stvara iluziju da je “like” na facebooku ili twittovanje zapaljivih poruka iz udobnosti kompjutera ili pametnog telefona jednako aktivizmu koji uzrokuje promjene.

Ono čemu svjedočimo posljednjih godina je popularizacija uličnih marševa bez plana šta se dešava poslije ili kako zadržati demonstrante angažovanim i uključenim u politički proces. To je samo posljednja manifestacija opasne iluzije da je moguće imati demokratiju bez političkih stranaka – i da su ulični protesti zasnovani više na društvenim mrežama nego održivom političkom organizovanju mijenjanja društva.


Moisés Naím je pomoćni urednik u The Atlanticu, viši pomoćnik u Međunarodnom ekonomskom programu u Carnegie Endowment for International Peace, i glavni međunarodni kolumnist za El Pais i La Repubblica, najvećih španskih i italijanskih dnevnih novina. Autor je više od deset knjiga, uključujući i najnoviju, The End of Power.

(Preneseno iz The Atlantic, preveo S.M.)

(zurnal.info)

http://zurnal.ba/novost/17944/kliktivizam-aktivizam-zasto-ulicni-protesti-ne-donose-promjene

Ostavite komentar: