Notes

Zima u gradovima stranim

Kopenhagen
Kopenhagen

Kopenhagen

Vešeraj me je izluđivao. Mala kupatla u kopenhaškim stanovima izazivala su nevjericu mojih gostiju iz drugih djelova Evrope, tu jedva da je bilo mjesta da se okreneš. Zna se zašto je to tako: zgrade su stare; kad su planirane i građene privatnih kupatila u stanovima običnog građanstva nije ni bilo. Neka kasnija rekonstrukcija uvukla je pod svaki krov i tu novotariju, ali skučenost je ostala, kao svakodnevni podsjetnik na istoriju zdanja u kojima smo živjeli – zajedno sa visokim svodovima i velikim drvenim prozorima, recimo. I mada je moj stan već dugo imao sopstveni tuš, o privatnoj veš mašini nije moglo biti ni govora. Sem da je stavimo u sobu za čitanje – no tamo, opet, niti ima potrebnih instalacija niti su nam dozvoljavali ambijent i dobar ukus. I tako smo, kao valjda i svi ostali iz naše povelike zgrade, koristili vešeraj.

Smješten u suterenu, vešeraj je imao tri veš mašine, jednu mašinu za sušenje, dasku za peglanje, neku presu sa meni nepoznatom namjenom, česmu, sto, dvije stolice, mašinu za plaćanje i sat koji je žurio 10 minuta. Ako ne dođeš tačno u unaprijed zakazano vrijeme, neko drugi – ko nije zakazao – može slobodno da pretpostavi da nećeš doći uopšte i da preuzme mašine, da ih uposli u narednih par sati. Kako se sat u vešeraju nije poklapao ni sa jednim od naših – tačnih satova, mi, komšije, stalno smo se sudarali u tim terminima. Već je to postala interna, mada gorka šala. Noć pred put, pred odlazak iz Kopenhagena, nijesam imala zakazano vrijeme, ali sam okušala sreću i spustila se, 5 spratova, pa preko dvorišta, sa čitavim džakom stvari za pranje, nadajući se da prazničnih decembarskih noći komšijama prljavi veš neće biti najpreča briga. Zatekoh bakicu u velikom poslu, na prvi pogled ne znam da li odlazi ili je tek stigla, i zastadoh da smislim kako da joj se obratim – danski ne znam, mada mogu da pokušam, jeste da ovdje svi govore engleski, ali je ona vjerovatno najstarija komšinica koju sam do sada srela, ko zna… Ona poče, i tako me riješi dileme: skoro je završila, samo još nešto da složi, mašine su mi na raspolaganju. „Govorite engleski savršeno“ – rekoh, da zapodjenem razgovor, kad se već ispostavilo da mogu. „Pa vidi, bilo bi čudno da imalo lošije govorim svoj maternji jezik“, nasmija se ona. Došla je ovdje mlada. „Upoznali smo se u Indiji, zapravo. Djeca cvijeća, to su bile te godine, hodočašća ka Istoku. Posle sam se udala za njega.“ Sad, naravno, govori i danski, samo nešto lošije piše. Odavno žive tu u zgradi, zna mog cimera, pita kako su on i njegova djevojka, kažem da su raskinuli poodavno, žao joj. Ona ima ćerku, koja je udata za Holanđanina, žive u Amsterdamu i imaju sina. „Beba sad i to malo što priča, priča na holandskom! Rekla sam ćerki da počnu što prije da ga uče engleski, stvarno nijesam u stanju da sad idem na časove holandskog“, vajka se ona, a opet – drago joj, ispod svega toga je smiješak, za Indiju i hipike i jezike i njenu međunarodnu familiju. U tome je i složila veš, i krenula. Rekla sam joj već da sjutra putujem, ovo moje nastavlja se negdje južnije.
„Have a good night“, pozdravih je.
„Have a good life“, pozdravi i ona mene.

Berlin

Berlin
Berlin

Stefani je sjela za moj sto u Baresso kafeu na Strogetu, jer je fotelja bila prazna i izgledala udobno. Ta topla čokolada je čuvena, bar za mene, još od kada me je ranije jesenas Ana iz Zagreba povela da probam, jedne kišne subote, i da popričamo o gradovima, selidbama, knjigama i momcima i poslu. Nju sam upoznala u Hamburgu, i odmah smo se sporazumjele. (Nije to bilo samo do srpsko-hrvatskog; po reakciji na nešto što se upravo desilo – tvrdnju, šalu, gest – vidjelo se da nas negdje čeka duži razgovor. Takvi su susreti praznici.)

Nego, Stefani. Strankinja je poslušala moju preporuku, i otišla po tu istu toplu čokoladu. Onda smo pričale, o Kopenhagenu i o njenom Berlinu, odakle je sama došla u posjetu prije par dana, o zimi i ljudima i kako su joj čizme, sasvim neočekivano, otišle dođavola i kako joj je neko samo dao nove: kad je vidio šta se desilo neki čovjek je samo ušao u magacin svoje radnje i dao joj da se obuje. Tako su ljudi nekad normalni, zaključismo. I dogovorismo se da se vidimo u Berlinu, evo već se znamo pola sata, dakle ispunjavamo i više uslova nego što je potrebno za uspješno (makar) Facebook prijateljstvo. Ona se tamo vraća već sjutra, ja stižem sledeće nedjelje, ona radi u pivnici, sve je savršeno.

Par nedjelja kasnije, pili smo na njen račun, u prepunoj sobi tog popularnog mjesta, gdje svi sjede zajedno za dugačkim stolovima. Radila je, a u pauzama smo pušile napolju, bilo je hladno, dim je bio ukusan. Kaže, doći će u Madrid da me vidi. Njen kolega, šanker, istražuje nešto o anarhistima. Mogli bismo pričati danima, mogli bismo se mjesecima dopisivati. Dogovorismo se da ćemo se dogovoriti, i popismo za srećan put.

 

Zagreb

Zagreb_F
Zagreb

– Živio sam dugo u Argentini, imam tamo prijatelje, možda se tamo i vratim – priča mi između dva plesa o naznakama svojih planova novi drug, tangeros, prevodilac, poliglota. Govori italijanski „kao maternji“, potrugalski „dobro, ali ne savršeno“, na francuskom čita novine, engleski i španski se podrazumijevaju. Preporučuje kako da počnem ozbiljnije, sistematično španski da učim.

Kad sam ga poslednji put vidjela pričao je kako će možda do obale, do svojih. Vraćajući se te večeri sa plesnog podijuma do našeg stola, nakon što se završila pjesma koju mnogo voli, nastavio je da pjevuši. „Mani ti to“, začikavale smo ga ja i jedna njegova drugarica, koja je te večeri došla sa njim na milongu pa smo se uz vino lako raspričale.  „Dosta sa španskim. Daj nam recituj nešto što razumijemo, ili bar prevedi to što sad govoriš.“ A on, kao da se dugo spremao za veče kad će mu neko doći da to zatraži, reče ovako:

Noć tamna
Kao Otelova ljubomora,
S mirisom lavande, borovine, mora.

Takve jedne noći padne Troja.

Takve jedne noći dođu po Lorku.

Takve jedne noći zapali se Pariz.

Takve jedne noći i nesvesno misliš
Koliko ti je još noći ljubavi
Ostalo.

I tako je Izet Sarajlić na velika vrata ušao u ostatak mojih zagrebačkih dana.

 

Madrid

Madrid_F
Madrid

Smislila sam sebi ovdje zanimljiv zadatak, čiji se najizazovniji dio sastoji u tome da pronađem i intervjuišem radnike jedne zatvorene fabrike, koji – možda – još žive u dijelu Madrida zvanom Viljaverde, industrijskom distriktu koji je metropolis u sebe usisao prije nekih 60 godina. Za početak, našla sam grupicu ljudi koji se iz hobija bave istorijom ovog kraja, i koji su pristali da se sastanemo. „Nosiću široku zelenu suknju“, rekla sam nekoliko minuta prije no je voz stigao na stanicu na kojoj su me čekali. „Ja ću nositi malog dječaka“, veselo je odgovorio jedan od mojih domaćina. I tako, tri part-time istoričara, dvogodišnji sin jednog od njih – plavušan sa imenom persijskog kralja, i ja, krenuli smo u obilazak starih postrojenja. Fabrike su izgledale tužno, i nepotrebno, i pomireno sa sudbinom – kao da čekaju da se raspadnu same od sebe, od vremena, kad već ljudi ne znaju kud bi sad sa njima. Viljaverde je bilo selo, pa predgrađe, pa industrijski centar, i sad nešto treba da ga gurne u novi preobražaj. To nešto još fali.
Odlučili su onda da me povedu da vidim i centar – ima tamo stara crkva, i kafane i murali na zidovima: „Como se dice… Urban art!“ – objasni jedan od mojih vodiča, zadovoljan što se sjetio izraza na engleskom. Od crkve do centralnog trga prođosmo ulicom imena Calle del Oxígeno; to me zabavi, pa priupitah: „Ovo znači… Kiseonik?“ „Jeste, kiseonik, Ulica kiseonika. Ima ovdje mnogo ulica tako nazvanih, to je u čast hemijske industrije… Ovaj, nekadašnje hemijske industrije.“ Eto – sve na nešto prošlo se vraćamo.

U tom dođosmo do prelaza za pješake, kad nam put prepriječi auto. Pita vozač: „Izvinite, možete li me uputiti, kako da ovdje nađem Ulicu magnezijuma?“

Nasmijasmo se, horski, i uđosmo u prvu kafanu, gdje nas dočekaše sa pivom i maslinama.

 

 

Ostavite komentar: