Moj život je bio tegoban, pun lutanja, i nesreća, vodio je u odricanje i poricanje, bio je zagorčan žuči čitavog čovječanstva, ali je bio bogat. Bogat i gord. Bio je to kraljevski život čak i u bijedi.
Ma koliko jadno bio proćerdan djelić puta do potpune propasti, jezgro tog života bilo je plemenito, imalo je svoj lik i soj. Nije se išlo za novčićima, već za zvijezdama!
Stepski vuk
Herman Hese (1877—1962) jedan je od onih velikih pisaca koji se otimaju svakom pokušaju da ih uvrstimo u neki određeni pokret i koji svojim djelom u cjelini reprezentuje njemačku literaturu u svjetskoj književnosti prve polovine našeg stoljeća, s tim što je ono snažno prisutno i u decenijama poslije toga, sve do danas. Rodio se u mjestu Kalv (Calw) u pokrajini Virtemberg, a poticao je iz duboko religiozne porodice sa snažnim pijetističkim tradicijama; otac mu je neko vrijeme bio protestantski misionar u Indiji. Veoma je volio roditelje, naročito majku, i motiv o majci (Muttermotiv} neprekidno se provlači kroz Heseova djela. Tim više je patio osjećajući kako se postepeno odvaja od onakvog duha hrišćanstva kakav se njegovao u njegovom roditeljskom domu i do otvorenog konflikta je došlo još dok je Hese bio u gimnaziji. Bilo mu je petnaest godina kada je prvi put pobjegao iz škole i otada se nižu stalni sukobi sa roditeljima. Doživljaji takve mladosti našli su odraza u romanima Pod točkom {Unterm Rad, 1905) i Demijan (Derman, 1919). Sa osamnaest godina našao je ipak mjesto koje mu je odgovaralo, u nekoj knjižari u Tibingenu, i tamo strasno čita djela njemačke i strane književnosti, naročito Getea, što će, također, ostaviti traga u njegovim djelima. Iz Tibingena se 1912. godine preselio za Švajcarsku, gdje će otada živjeti sve do smrti.
U Heseovom stvaralaštvu vidno možemo razlikovati nekoliko faza. U prvoj fazi on je koliko romantičar, blizak lirskoj muzikalnosti narodne pjesme i njenom osjećaju za prirodu, toliko i neoromantičar i impresionist, koji tu prirodu posmatra pun sjete, očima slikara. Od pijetizma i građanske konvencionalnosti uspio je, doduše, da se odvoji, no više fizički, jer njegovo djelo još posve odiše pijetističkim duhom. Pogotovu ona potreba kod pijetista da se posvete zbivanjima u duši prisutna je u ovoj fazi kao krajnja kontemplativnost. Heseu je tada u izvjesnoj mjeri uzor Žan Paul, a najvažnije djelo iz te faze je roman Peter Kamencind (Peter Camenzind, 1904). Glavni junak toga djela, dječak Peter Kamencind, raste u malom planinskom selu Nimikon u Švajcarskoj, velika je sanjalica, sav utonuo u svijet svoje mašte. Planina, jezero, bure i sunce njegovi su vaspitači i prijatelji. Neki fratar iz susjednog manastira počinje da ga podučava i Peter potom odlazi u grad, gdje za mladića susret sa književnošću postaje veliki sudbonosni doživljaj. No, poslije nesrećne ljubavi on se vraća u Nimikon da bi zaboravio djevojku koju je zavolio. Ipak, ne ostaje u selu već putuje u Italiju, u Asizi (Assisi), mjesto vezano po hrišćanskoj tradiciji za svetog Franju, osnivača monaškog reda koji se zakleo na život u potpunom siromaštvu i u službi bližnjem. Tamo i Peter živi u krugu potištenih i unesrećenih ljudi, posebno se brine o Bopiju (Boppi), koji je ostao bogalj. Poslije Bopijeve smrti, međutim, Peter se vraća definitivno u svoje selo i tamo će otada živjeti kao gostioničar.
Ovo djelo u tradiciji razvojnog romana (Entwicklungsroman) u velikoj mjeri je autobiografskog karaktera i prikazuje Heseov duhovni put kao umjetnika, suprotnost koju je osjećao u sebi između želje da udovolji svom estetskom nagonu i zahtjeva građanskog društva. Peter se uvek iznova vraća u svoje selo, svome zavičaju i prirodi, ali za Hesea to nije srećno rješenje, jer od društvene stvarnosti se ne može nikuda pobjeći. Tek simbolika boravka u Italiji daje određen odgovor. Žrtvujući se za nesrećnog Bopija, ispoljavajući ljubav prema čovječanstvu kroz ljubav prema pojedincu, Peter se približio određenom smislu života, mogućem idealu humaniteta. No Peter rezignirano završava kao gostioničar, samo je za neko vrijeme uspio da ostvari ideal humaniteta a kao umjetniku mu jedino preostaje čežnja da će možda jednom ipak služiti pravoj umjetnosti. I u tome je mnogo autobiografskog, jer se takvim rješenjem simbolički prikazuje gubljenje perspektive, izloženost krizama u koje je u nekoliko mahova zapao i Hese. Roman je pisan elegičnim tonom, no u isto vrijeme provijava i prefinjen humor. Hese ovim djelom u punoj mjeri nastavlja tradiciju koju su započeli Ajhendorf i Gotfrid Keler.
Druga faza u razvoju Heseovog stvaralaštva počinje sa izbijanjem prvog svjetskog rata. Hese tada ustaje protiv razbuktalog njemačkog šovinizma koji je zanio i socijaldemokrate kao predstavnike radničke klase i on poziva njemačke intelektualce da ne iznevjere ideju humaniteta. Rezultat je bio da je ostao potpuno usamljen, jer su njemački intelektualci — sa svega nekoliko časnih izuzetaka (među njima i Hajnrih Man) – listom prišli na stranu ratobornog Vilhelma II. Krajnje potišten, Hese se povlači u sebe. Rat je do te mjere uticao na njega da je i živčano obolio. Iz tog perioda najznačajniji je roman Demijan – istorija jedne mladosti (Demian – Geschichle einer Jugend), objavljen 1919. godine. Ponovo je riječ o mladom čovjeku koji traži pravi put. Emil Sinkler (Sinclair) iz dobre je kuće, ali on dolazi u sukob sa roditeljima. Najbolji prijatelj mu je Maks Demijan (Max Demian). Međutim, ti odnosi su čudni; u njima je mnogo iracionalnog i mističnog. Izbija rat i Demijan gine, a Sinkler sasvim jasno osjeća da Demijan nastavlja da živi u njemu. Zalazeći u iracionalnost i mističnost ovakve veze, Hese nastoji da se obračuna sa Ničeom, Šopenhauerom i Vagnerom kao glavnim osloncima savremenog iracionalizma i misticizma a da ipak ne uspijeva da se otme njihovom uticaju. Roman ujedno svjedoči o bliskom Heseovom dodiru sa Frojdovom psihoanalizom.
Nemiri u koje je svijet bio bačen nijesu prestali sa završetkom rata, pa ni kriza u koju je zapao Hese. O tome svjedoči i njegov roman “Pustinjski kurjak” (1927.). Komponovan iz tri dijela – iz predgovora, glavnog dela i traktata – pisan je na način kao da svaki dio potiče od drugog autora. Glavna ličnost je Hari Haler i već iz početnih slova ovog imena se vidi da je ponovo riječ o autobiografskim traganjima Hermana Hesea. Junak luta usamljen kao i pustinjski kurjak, a ujedno je i rasporena ličnost, jer pripada gradjanskom društvu protiv koga, medjutim, i ustaje, i u njemu se sukobljavaju dvije prirode: jedna je pitoma a druga nalik na zvijer, na pustinjskog kurjaka.
Kao treća faza može se smatrati razdoblje kada Hese potpuno sazrijeva kao umjetnik, kada nestaje one rasporenosti u njemu koju osjeća kao posljedicu nihilističkog rastvaranja vrijednosti u kome se nezadrživo oslobađa i sva haotičnost nagona. Hese sada nastoji da uskladi duh i nagon, estetskog i etičkog čovjeka. Posebno karakteristično djelo iz ove faze je roman “Narcis i Zlatousti” (Narziss und Goldmund, 1930), kazivanje o umjetniku, ponovo sa snažnim autobiografskim crtama, ali bez onog prethodnog pesimizma, već više kao čežnja za slobodom, kao lutanje u nekom blaženstvu, kao san, kao odupiranje svijetu kroz usamljenost.
Time je ujedno bio označen i put u četvrtu fazu Heseovog stvaralaštva, kada u vihoru drugog svjetskog rata kao svoju humanističku poruku i viziju budućeg čovječanstva objavljuje utopijski roman “Igra staklenim biserima” (Das Glasperlenspiel, 1943). Potpuno odvojen od svijeta, ne dopuštajući da ga zahtjevi stvarnosti ometu, u pedagoškoj provinciji Kastaliji (čime Hese nadovezuje na Getea) živi krug odabranih duhova da bi se u potpunosti posvetio razmišljanju o najvišim umnim i umjetničkim dostignućima čovječanstva i kroz sublimnu igru mislima, za što simbolički figurira igra staklenim biserima, sve dublje prodirao u ova dostignuća. Na čelu ovog kruga, koji živi po zakonima asketskog reda, nalazi se kao “magister ludi”, kao „učeni majstor igre, Jozef Kneht” (Josef Knecht). Ipak, bez obzira što je stekao najviše zvanje učenog majstora igre, Kneht napušta ovaj krug zato što osjeća da svijetu stvaralačkog i svakodnevnog rada pripada isti značaj kao i sferi duhovne meditacije. On postaje vaspitač i ostvarenje smisla života nalazi u tome što će služiti ljudima (Knecht i znači sluga), čovjeku pojedincu, a najbolje će mu služiti ako ga vaspitava. I Knehtovu iznenadnu smrt – on umire spašavajući svog učenika koji se davi u jezeru – treba shvatiti kao žrtvovanje koje će podstaći preživjelog mladog prijatelja da valjano živi.
Hese se često pominje zajedno sa Tomasom Manom i rado se upoređuje sa njim. Donekle ova dva velika pisca, savremenici, i jesu slični, no oni se i razlikuju jedan od drugog. Ono što je možda najbitnije, Manovo djelo je puno epskih impulsa, dok je Heseovo djelo, prije svega, lirski intonirano, pa se i u “Igri staklenim biserima” nalazi nekoliko vanrednih lirskih umetaka, između ostalih i izuzetna senzibilna pjesma “Stupnjevi života” (Stufen des Lebens), posebno karakteristična za Heseov životni put i u kojoj pjesnik razvoj, mudrosti i vrline usklađuje sa čovjekovim životnim putem:
Kao što svaki cvijet vene i svaka mladost
uzmiče pred starošću, tako cvjeta i svaki stupanj u životu,
cvjeta svaka mudrost pa i svaka vrlina
u svoje vijreme i ne smije vječno trajati.
pozivajući da se treba odazvati svakom novom pozivu u životu:
Pri svakom pozivu što ga upućuje život
srce mora biti spremno za rastanak i za novi početak
kako bi hrabro i bez žaljenja
ulazilo u druge, nove obaveze.
A svoje shvatanje o čovjekovoj egzistenciji on je možda ponajbolje izrazio pjesmom “U magli” (Im Nebel):
Čudno je to koračati u magli!
Život znači biti usamljen.
Čovjek čovjeka ne poznaje,
Svaki je sam.
Hese je zaista do kraja ostao vjeran svom osnovnom poslanju da traga za nekim mogućnostima koje će uspjeti da odole protivrječnostima čovjekovog postojanja, koje će udovoljiti kako potrebama duše, tako i potrebama svijeta i pri tome uvijek iznad svega isticati ideju o čovjeku. Iznenađujuće je snažno djelovanje Heseovo i u naše vrijeme. U Americi ono je posebno bilo prihvaćeno, jer je očigledno odgovaralo potrebi širih čitalačkih krugova za psihoanalitičkim provjeravanjem njihovih duševnih stanja, a za onu mladu američku generaciju koja se šezdesetih godina pobunila, što je dovelo do čudesnih pokreta najširih razmjera, do hipija i djece cvijeća (flower children), Hese je postao najomiljeniji pisac, vjerovatno zbog toga što toliko podstiče čovjeka da otkrije svoju pravu sudbinu, da se iživi u njoj u uslovima građanske skučenosti, magične privlačnosti mitova i misterija, a također i sputanosti svoje prirode polnim nagonom.
Zoran Konstantinović
