Anatomija Fenomena

Kao da je znao nešto o čemu ostali nisu imali pojma [Tema: Kafka]

Kafka1906

Piše: Nicholas Murrey

Biografija VI dio

U studenome 1901. Kafka je počeo studirati na njemačkom Karl-Ferdinandovu sveučilištu u u Pragu. Izrazito načitan osamnaestogodišnjak, koji se jedva provukao kroz matematički dio gimnazijskog programa, a i to samo zahvaljujući pomoći Huga Bergmanna (koji je, za razliku od Kafke, maturirao s pohvalom), pridružio se svojem prijatelju na studiju kemije.

Odabir studija proizišao je iz činjenice da su tradicionalno samo dvije profesije bile dostupne Židovima: pravo i medicina. Kako obojica nisu bila zainteresirana za ta dva zanimanja, glasine o mogućnostima zapošljavanja u kemijskoj industriji potaknule su ih da izaberu studij kemije.

Češka je u to vrijeme bila industrijsko središte Dvojne Monarhije, a iz tvorničkih je dimnjaka sukljao dim. Bergmann i Kafka pohađali su na Institutu za kemiju, pri Sveučilištu, predavanja koja je držao profesor Goldschmied, pokršteni Židov, no ubrzo su otkrili da nisu nimalo sposobni za rad u laboratoriju. Bergmann je izgurao čitavu godinu prije nego što se prebacio na studij matematike, fizike i filozofije. Kafka je izdržao svega dva tjedna, a onda se prebacio na pravo, koje je prvo bio odbacio.

Pohađao je i predavanja o njemačkoj književnosti, koja je držao August Sauer, kao i ona iz povijesti umjetnosti. Sauer je bio oduševljen majstorima njemačke narativne proze devetnaestog stoljeća kao što su bili Franz Grillparzer, Adalbert Stifter, Heinrich von Kleist i Johann Peter Hebel. Jasnoća njihova jezičnog izraza i misli te snaga naracije imali su snažan utjecaj na oblikovanje Kafkina vlastitog stila. Kafku je, međutim, uskoro počeo smetati Sauerov sentimentalni, vol-kisch nacionalizam.

Premda je Sveučilište u u bilo jedno od najstarijih u Europi (osnovano je 1348.), godinu dana prije Kafkina rođenja, godine 1882. podijelilo se na dvije institucije: češku i njemačku. Nacionalistički su osjećaji bili prisutni na objema institucijama. Postojali su čak odvojeni ulazi i izlazi za češke i njemačke studente. Poput većine njemačkih židovskih studenata, Kafka se uskoro priključio Leseund Redehalle der Deutschen Studenten (čitaonica i predavaonica za njemačke studente), klubu kojem su većinom pripadali židovski studenti.

Klub je raspolagao izvrsnom knjižnicom, a organizirao je i književne večeri, izložbe, koncerte i debatne skupine. Kafka se osobito zanimao za Sekciju za književnost i umjetnost. Max Brod, koji je tek počeo pisati i koji će poslije odigrati odlučujuću ulogu u stvaranju Kafkine posmrtne književne reputacije, upoznao je Kafku upravo u Sekciji, kada je početkom druge godine studija, 23. listopada 1902., ondje održao referat o Schopenhaueru i Nietzscheu.

Kafka je u to vrijeme upravo bio završio godinu suhoparnog i nimalo poticajnog studija rimskog i njemačkog prava, filozofije i povijesti njemačke umjetnosti te je žudio za malo intelektualne atmosfere u čitaonici. Brod, kojeg su doživljavali kao blistavog i pametnog studenta prava, muzičara, pjesnika i budućeg romanopisca, potaknuo je diskusiju nazvavši Nietzschea “varalicom”. Kafka očito nije dijelio isto mišljenje pa se žestoka diskusija nastavila tijekom njihove zajedničke šetnje kući. Max Brod se, unatoč na početku iskazanom talentu, nije smatrao izuzetnim romanopiscem te se potpuno posvetio održavanju Kafkine reputacije. Često su ga, ponekad i nemilosrdno, kritizirali zbog ustrajnosti kojom je Kafku prikazivao gotovo kao sveca te zbog kvalitete njegove, uređivačke politike u pripremi Kafkinih djela za posmrtno objavljivanje. No, s druge strane, za Kafkina života pomogao je piscu koji je trebao malo diskretne promocije i sačuvao njegov rad: ponio je njegove neobjavljene rukopise sa sobom bježeći 1939. pred nacistima u Izrael i poduzeo je sve što je mogao da ih zaštiti tijekom vremena političkih nemira na Bliskom istoku krajem pedesetih godina prošlog stoljeća.

Rukopisi su 1961. napokon stigli do Oxforda, gdje se i danas nalaze u Knjižnici Bodleiana. Najvažnije od svega, Brod je odbio uništiti Kafkine neobjavljene radove, kako je pisac zatražio na svojoj samrtnoj postelji, podarivši tako svijetu njegova tri glavna romana, nekoliko kratkih priča te pisma i dnevnike. Prema Brodovu sjećanju, Kafka je za vrijeme studija izgledao “izrazito nenametljivo — čak su i njegova elegantna odijela, pretežno tamno-plave boje, bila nenametljiva i rezervirana poput njega samoga”.’ Iz tog se opisa polako pojavljuje zreli Kafka.

Njegovi suvremenici slažu se da je bio visok, vitak, tamnokos, dobro građen, uredno i nenapadno odjeven, povučen i stidljiv, blagih i učtivih manira. Svatko je primjećivao njegove oči, tamne (najčešće je upotrebljavan pridjev dunket i sjajne, koje su davale naslutiti neiskazane dubine. Prodornost njegovih velikih i sjajnih očiju bila je tako očaravajuća i nezaboravna da većina nije zamjećivala njihovu boju. U opisima onih koji su objavili svoja sjećanja na Kafku nalazimo začuđujuće široku paletu boja: od čelično plave, preko čelično sive i crne, pa sve do smeđe. Premda se, prema općem mišljenju, čini da su njegove oči bile sive s naznakom plavog, vrlo je teško odbaciti svjedočanstvo njegove posljednje velike ljubavi, Dore Diamant, koja ih opisuje kao smeđe. Prema Dorinim sjećanjima: Bez obzira na to je Ugovorio ili slušao, glavno obilježje njegova lica bile su njegove vrlo otvorene, ponekad širom otvorene oči. Nikada nije, kao što se znalo reći, imao prestravljen, nego začuđen pogled. Oči su mu bile smeđe, pogled stidljiv. Kada bi govorio, u njegovim bi očima bljesnula svjetlost… pogled mu ne bi bio ironičan nego prije vragolast, kao da je znao nešto o čemu ostali nisu imali pojma. No nipošto nije bio ukočen…

Zapešća su mu bila vrlo tanka, a imao je i dugačke, eterične prste kojima bi gestikulirao dok bi pričao neku priču… Kafka je uvijek bio veseo. Fred Berence, švicarski pisac, koji je Kafku sreo 1921., kazao je: “Nijedna fotografija ne može pokazati skromnu privlačnost tog čovjeka. Bio je visok, dobro građen, vrlo tamne kose, izuzetno dobro odjeven; ostavljao je dojam izuzetne dotjeranosti. Sjećam se dva tamna oka, koja su se smješkala s blijedoga lica, u kojima mi se činilo da vidim ples zlatnih šljokica. Njegov umirući glas postajao je tijekom razgovora sve živahniji, topliji, zvonkiji i pun boje.”

Jedan od Kafkinih kolega s posla prisjećao se njegove “sjajne, poput gavranova krila crne kose, tamnih očiju i užurbanog hoda”. Drugi se, govoreći o vremenu kada je bolest već ostavljala svoj trag, također sjeća crne kose i “…kontrasta sivih očiju. Zahvaljujući svojoj građi i zamišljenoj odsutnosti ostavljao je dojam stidljive i povučene osobe… Izraz lica često mu je bio ozbiljan i strog, a oči blistave i sjajne.”

Kafkin poznanik Gustav Janouch, čiji se Razgovori s Kafkom (1953.) danas smatraju nepouzdanima, također se sjeća tamnih obrva i živahnog smeđeg lica, njegovih “malenih, koščatih ruku” te “velikih i sjajnih sivih očiju”. Janouch je smatrao da je Kafka “govorio izrazom svojega lica” i da je volio gestikulirati, premda to nije činio često.

Kafka bi se složio s opisom dugačkih, koščatih ruku s prstima poput djeteta ili majmuna”. Takav je bio Kafka kada se, kao student, počinjao formirati, Kafka koji nikada nije, u očima onih koji su ga poslije poznavali, izgubio dječački izgled. U svojim tridesetima izgledao je poput osamnaestogodišnjaka. I iako je rado očijukao, još uvijek je bio seksualno nezreo. U školi, gdje su ga prijatelji poznavali kao osobu koja nije sudjelovala u njihovim šalama o seksu, osjećao se zapostavljeno. Jedne večeri dok je još bio u višim razredima gimnazije, vjerojatno u dobi od šestnaestak godina, šetao je s roditeljima Josefplatzom, predbacujući im da su ga kada je seks u pitanju ostavili u neznanju, “zamuckujući, na glupavo hvalisav, superioran, ponosan, (lažno) nehajan i (iskreno) hladan način, kako sam, uostalom, najčešće s vama govorio”. Rekao im je da je o tome stekao saznanja samo od svojih prijatelja, pretjerući u naglašavanju “velikih opasnosti” u koje ga je takvo neznanje dovelo (pri čemu je ipak priznao da baš i nije bio tako nevin u “uobičajenim seksualnim nepodopštinama gradske djece). Otac je strpljivo saslušao tu provalu prije nego što je prozaično napomenuo kako je mladom Franzu mogao “dati savjet kako da o tim stvarima nešto sazna bez opasnosti”, vjerojatno sugerirajući Franzu da bi mogao posjetiti neku prostitutku. Franz je takvu ponudu napola očekivao i možda ju je na neki način i pokušao izvući “sukladno pohotnosti djeteta uhranjenog mesom i drugim dobrim stvarima, fizički neaktivnog, uvijek zauzetog samim sobom”. No kada je ponuda bila izrečena, povukao se razumjevši je kao stvaran dokaz slabog obostranog povjerenja između oca i sina (“bila je to prva izravna uputa o stvarnom životu koju si mi ikada dao”).

Smatrao je, također, da je zapravo značila “nešto najprljavije”, još jednu omalovažavajuću gestu seksualno uravnoteženog oženjenog muškarca prema sinu kojeg je bio spreman gurnuti, zajedno s njegovim nekontroliranim seksualnim nagonom, “dolje, u tu prljavštinu”. Kafkina je interpretacija indikativna, kao i ton sitničave gadljivosti te neprestano ponavljanje riječi “prljavština” u opisivanju normalne adolescentske seksualnosti. Na kraju, seksualnu je inicijaciju prošao tek nakon dvadesetog rođendana. Kafka je kao adolescent bio i intelektualno zbunjen.

Nakon godine neodlučnosti i promjene studija počeo se baviti idejom da napusti kako bi nastavio studij na Sveučilištu u Münchenu. Tamo je otišao 17. listopada 1902., godine no pothvat je neslavno završio, vjerojatno stoga što ga otac nije bio spreman financijski poduprijeti. Možda je upravo to bilo kobno, jer je na tom stupnju Kafkina razvoja odlazak od kuće mogao na njega vrlo dobro utjecati. Na taj bi način bio prisiljen razvrgnuti negativne veze s roditeljima i postati odgovorniji prema samome sebi. Ujak Alfred Löwy, tada već generalni ravnatelj Španjolskih željeznica, posjetio je Kafke tijekom ljeta, udahnuvši dah inozemstva u natrpanom interijeru njihova doma na prvom katu Celetne br. 3, u kući poznatoj pod nazivom Kod tri kralja. Kafka je ondje živio od 1896. do 1907., kada je napunio dvadeset i četiri godine. To je ljeto proveo u Libechovu (Liboch), selu na Labi četrdeset kilometara udaljenom od Praga, u koji se vratio samo zato da vidi ujaka Alfreda. Svojem najboljem prijatelju sa studija, Oskaru Pollaku, rekao je kratko vrijeme prije ujakova dolaska: “Imao sam čudnu, na nesreću vrlo čudnu zamisao da ga zamolim, ne, ne da ga zamolim, nego da ga upitam bi li možda znao kako da se maknem iz te gužve, da me povede na neko mjesto gdje bih napokon mogao početi ispočetka i nešto stvoriti.” Ujak Alfred nastojao je odobrovoljiti Franza, možda u strahu da ne posije sjeme razdora u obitelji, no bez čvrstih obećanja. Neodređeni termini poput “nekako… negdje… nešto”, koje je inače vrlo precizan pisac ovdje upotrebljavao, rječito opisuju Kafkinu zbunjenost i osjećaj izgubljenosti tog ljeta 1902., prije druge godine studija. Bilo je to, kako je rekao Pollaku, “čudno vrijeme” kada se prepuštao bukoličnim rapsodijama: “Sjedio sam u vrtu i djeci pričao… bajke.”

Nastaviće se

Ostavite komentar: