Anđeo
I snijeg je pao, mada je bio nekakav maj.
A u maju čovjekoliki zahroptani pred birtijom.
Zahroptani birtijaši posuvraćenih rukava bijelih.
Jer, bio je nekakav maj…sparno pod lobanjama.
I među njima ovaj što ovo piskara.
Zahroptan, zaroktan, posuvraćenih rukava bijelih…
Zarakijan, zabrektan, zazvijeren, zakrvavljen, zarozan, zakanut…
Sav nabrekao od sunčanice i rakije…
Bio je nekakav maj…mučno u prsima…
A onda odjedared iz crne korablje koja iskrsnu gore, zasu snijeg.
I pokri trg varoški i birtijaše.
I načas se zacrniše tragovi u snijegu, jer mnoštvo bijaše, jer bijaše maj.
Samo ovaj što zapisuje zinu, a usta ne otvori.
*******
I obrete se bjelokrili, zašušketa kao labud.
Sletje nam tik do astala.
Protrese krila da ih posloži, zasu nas pahuljama.
Nekako postiđeno kao izgubljena majka.
I ništa da kaže, samo mi se u lice zagleda.
Tukli su ga malčice potom, a snijeg je sipao kao brašno, igrale su lepirice kao ruske balerine.
Iako bješe maj, samo korablja nad glavama.
Gledam kako ga tuku i cvilim potiho kao šugavo kuče.
Kriomice, da ne čuju ovi koji tuku.
Zatukli su mu krila, čuje se kao sjekirom po lisnatoj grani majskoj…
Okrvavio je snijeg dok su ga vucarali.
Bacili su ga tamo kod fontane, one- na trgu.
Voda prskala, a iz njega-krv.
–Serafim ili Heruvim…–zahropta onaj što mu je krila pritucao.
Zaguši ga smijeh, zabaci glavu, sasu, trupnu nogarima.
Gledam kako otresa krila i kako se diže.
Snijeg je okopnio, okopnila krv…
Samo štrca iz fontane kao iz prerezanih žila.
–Šta zijevaš u nebo–pita me onaj što je udario prvi.
Nema snijega u maju. Nema krvi po snijegu
Nema ni anđela.
Šta ću ovakav među birtijašima….
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač: Zenit, Novi Sad
