Prvo su raspeli Raspetoga, a sad kažu: Nevjesta Hristova.
Šta li rade od nevjeste, kad Njemu ono uradiše…
Vole čovjekoliki da oplakuju.
Nijesu to suze pokajnice.
Nego one- reptilske.
Evo ih sad u kolonama.
Hodočaste, metanišu, cjelivaju.
Viču: dostojan.
Pritvrđuju: amin.
Padaju pod probodena stopala.
Raziđuju tvrđavice da bi se zazidali.
Vire iza zidova, svijet im se smanjuje.
Sve u ime vjere.
Pokajali bi se da znaju zašto.
*******
Često se zbude u birtiji pravi-pravcati sabor.
Ili makar-sinod.
A okrugli astali-kao amvoni.
Udari se na sva zvona.
Čaše se preobrate u putire, ajnceri u diskose.
Pa udri maljevima teške teologije.
Prvi među dostojnima kad tresnu treću propoja:
–Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti-pa trže i četvrtu.
I sve tako.
Iznad šanka se obrete polijelej.
Zaplovi nam birtija kao crkvena lađa.
Prebiraju se vrline i grijesi kao šareni pasulj.
A onaj đakončić što je uvijek suvišan, izađe.
Gleda nad sobom, laganiji od oblaka.
Visoke dveri se tek odškrinu, a on kao zračak uđe.
Visoko gore ne čuje se larma.
Kad birtija umukne, on osmjehnut siđe.
A dolje-sve potrovano novim vrlinama…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit Novi Sad
