Duh
To nije to da se čaša pomjeri u tmuši, pored crne svijeće.
Nema to veze sa matracima u sobnom sumračju za okruglim astalom.
Nije to- to što mine u ogledalu kao krilata sen.
Iako čovjekoliki misle da jeste.
Iako vjeruju u bezvjerice.
Iako se plaše duhova.
Pa se prekrste žurećke smeteno.
Kao da plaše zunzare.
Pa i pljucnu i kucnu u stočić protiv uroka.
Pa ne pominju mrca, da im se ne vrati.
Pa ga dobro pritvrde grobnim kamenom.
I nose crnilo.
I crna dugmenca.
I prevrću šoljice.
Cijedi im se crni soc.
Vještice im kolo vode.
A oni misle: duhovi.
*******
Onaj se prestravio.
Oči mu pobijeljele.
Bi da nam rekne, a usta zakatančena.
Tek kod treće-povratila mu se boja.
–Ti kao da si vidio duha—kaže mu glavni rakijaš, a brada mu se trese.
Onaj, ni riječ.
Čeka da mu se vrati moć govora.
I gledi u praznu stolicu pored vrata birtije.
Ništa.
Nije rekao koga je vidio.
Tu tajnu je odnio s one strane, kad se utulio u mukama, na onkološkom.
Malo, malo, pa poglednemo stolicu.
Krišom, da nas ne primjeti.
A stolica, kao stolica.
I vrata, kao vrata.
I birtija, kao birtija.
I varoš, kao varoš.
Smrt, k’o smrt.
U koga li će ujaviti…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit, Novi Sad
