Eno pajaca naturio obrazinu, pa bupnuo u njihovu varoš.
Okupio čovjekolike obučene u ljude, pa logorejiše o ličnostima i ljudima.
Čovjekoliki orgazmično pjene, pozdravljaju obrazinu ličnosti.
Dugo su ga i željno čekali.
Još od onih vremena kad bijaše došao onaj sa najboljom maskom.
Kad ovome što je sad došao zderu obrazinu, otfikariće mu tikvu kao i onome prije, pa će se namaskirati drugim prnjama.
A ličnost prava pod gomilom kamenja živi, dostojanstveno diha.
I nije mu pod prokletijom teško.
Jer da mu je teško, ne bi bio ličnost.
Ili: ne bi bio to što jeste-rijedak zvijer-da mu je lako.
Što je upao u živo blato, niko mu nije kriv.
Krivicu preuzima kao blato.
Kao kamen.
*******
Kako to i biva, naletio na bezličnog.
I bezlični, kako pravila nalažu, nasrnuo.
Kuljnule iz njega pogane riječi kao iz kanalizacije.
Svi smo u birtiji poplivali.
A onaj što ga je bezlični napao, samo slušao.
Kad je bujica smradosti presahla, pitao bezličnog:
–Je li ti to sve…
Bezlični začepljen bijesno tresnuo glavom.
Onda puklo, zamirisao barut.
Svi pod astal.
Lični se odmetnuo nekuda, predačkim tragovima…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit, Novi Sad
