Olovka
Više je ne šilje.
Bacili malo koplje u veliko trnje.
Samo mrsomude i klikću.
Niko među čovjekolikim ni za uvo da je zatakne.
Ni da je stavi među zube.
Oturili je bez objašnjenja.
Slomili joj srce.
Njihova slova i nijesu za olovku.
To nijesu ni slova.
To se izleglo u praznoslovnom leglu.
Dvije-tri olovčice i to je to.
Ništa drugo nije ni nosio.
Ako neko plati-plati.
Ako ne plati, pokupi olovčice, izađe iz birtije.
Jednom ga onaj začeklija začekao na vratima.
–Istresaj džepove—isresao se.
On, jadan, nema kud.
Začeklija mu oteo olovčice.
Bacio, izgazio, ispljuvao.
Mi gledali, pili, proždirali.
Ubio mu sva slova što je ikada napisao.
Slomio mu srce.
A bila divota to što je pisao.
Kao da je nebom po nebu upisivao.
Niko neće pročitati.
A ta čatnja bi spasila svijet…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač Zenit Novi Sad
