Art

Četiri fotografije

Uh

Forficula auricularia

Skriveni način života. Tijelo je malo spljošteno i prilično izduženo, obično tamnosmeđe do crne boje, sa sjajnim hitinskim omotačem nalik na kožu. Postoje krilati i beskrilni pripadnici ovog reda. U miru zadnja krila drže složena ispod prednjih, raširena izgledaju kao lepezasta mrežasta opna koja, kod nekih vrsta, neobično liči na ljudsko uho. Vjerovatno da je ova sličnost uslovila široko rasprostranjeno ime ove grupe, a ne zabluda da se ovi insekti uvlače u uši zaspale osobe. Najupadljivija karakteristika im je par dugih, oštrih, kao klješta nalik nastavaka, zvanih cerci, koji izviruju iz zadnjeg dijela trbuha. Ona se prijeteći podižu u odbranu i u stanju su da oštro uštinu, mada ni najkrupnije vrste ne mogu čak ni da probiju nježnu kožu čovjekovog prsta. Malo je vjerovatno da klješta ikad upotrebljavaju kao oružje za napad, ali sigurno imaju određenu ulogu u ljubavnoj igri. Neke su biljojedi, neke mesojedi. Ženke nemaju materinskih briga. Ostave jaja i odu.

Znate li za one slike, fotografije u kupeima mnogih vozova koji odnose, donose, ljude iz jednog kraja zemlje u drugi? U kupeu su uglavnom četiri slike, najvjerovatnije postavljene radi turističke promocije naše domovine. Planinski vrhovi, divlje rijeke, predivna morska obala, stari uzvišeni manastiri, moderno izgrađeni gradovi. Lijepa zemlja u kojoj žive srećni ljudi.

Voljela je da prepoznaje sebe na fotografijama. I na onima gdje je bila (da se sjeća, iako je sjećanje tako varljivo) i na onima na kojima nikada nije bila (da zamišlja – stoji na molu i gleda u pučinu, prilazi joj nepoznati prosijedi muškarac, pita je nešto – šum mora je tako jak). Tako je i ovoga puta – sjedi do prozora, sama je u kupeu. Voz prolazi kroz polja, popodne je, ljeto.

Ljepuškasta je, ima dečka, voli da gata. Gledam je kroz prljavo staklo vrata kupea. A to gatanje jeste simpatično. Npr. sluša radio i pomisli – naredna pjesma će govoriti o nama. I pošto je ubjedljivo više pjesama koje govore o rastancima i nesrećnim ljubavima, kada se pojavi pjesma koja joj odgovara, srećna je. Da, gledam je kroz prljavo staklo. Karte, tarot, Ji đing, kakve boje će biti njegova majica kada se vide, ako bude ona koju je ona zamislila, biće do kraja života srećni i zajedno. I tako.

I sada to radi. Prolaze polja, drveće, stvari što su blizu prođu brzo, one što su daleko, može da prati pogledom određeno vrijeme. Na prvoj fotografiji, prekoputa nje, slika jezera i mola. Išla je često kao mala sa roditeljima, baš na to jezero, blizu grada gdje se rodila i provela djetinjstvo, tatin prijatelj je imao vikendicu na obali i često mu davao ključeve (kada je taj prijatelj otišao u inostranstvo, ključevi su ostali kod tate). Jezero je imalo uređenu plažu, na njoj je naučila da pliva, sjeća se koliko je plakala jer se bojala vode, kasnije, u gradu, majka je pominjala vikendicu u sve češćim svađama (tamo ih vodiš, znam da ih tamo vodiš, vidjeli su te, rekli su mi sve, da se naslade!). Sjedi ispred vikendice, pokušava da izvuče travku zajedno sa slatkastim korijenom, da je ne otkine na pola. Stajao sam na obali i posmatrao je. Bila je lijepa kao djevojčica (budu tako lijepi dok su mali, kasnije se promijene). Majka je izašla na verandu i znao sam šta će biti. Kriknula je.

  • Aaaaah!!!

Djevojčica je skočila i pogledala u drveni pod verande.

  • Zgazi je, zgazi je! – vikala je mama. Ti si je poslušala. Jakim udarcem sandale zgnječila si uholažu.

  • To su opasne bube – govori ti kasnije majka, dok idete na plažu – Nikada nemoj da dopustiš da pobjegne, uvijek je ubij. Te bube, kada zaspimo mogu da nam uđu u uvo i probiju bubnu opnu. I tako ogluvimo. Da više nikad ne čujemo.

Eto. Tada kao djevojčica već si počela zamišljati. Užasavala si se pomisli, buba koja ulazi u tvoje uvo dok spavaš, buba koja nesmetano hoda unutar tvoje glave.

Buba koja grize.

Na drugoj slici je ostrvo na moru. Uholažu je ubila novinom u kupatilu. Taj trag na zidu, mrlja koja je ostala od insekta koji se, o ludila, hrani ljudskim bubnim opnama, još dugo je ostao na tom zidu, još dugo – mnogi su turisti (kako da ih nazovem drugačije) prošli kroz to kupatilo, i svi su mrlju vidjeli, ali samo dvoje njih se zapitalo – odakle ta mrlja na zidu (a jedan je čak razmišljao na šta taj oblik liči – njemu je ličio na trudnu ženu, meni, što je već stvar psihologije, na debelog dječaka). Ubila je bijesna (zato je i ostala tako upečatljiva mrlja), prije izlaska, majka dozvoljava samo do deset, iako ima već petnaest godina i sve njene drugarice ostaju do ponoći, najmanje. Udarila je novinom uholažu tako jako da su od nje ostale samo dvije mrlje – jedna na zidu, druga na tekstu o predstojećem svjetskom fudbalskom prvenstvu.

  • Otići ću kod tate, on me pušta da izlazim do dvanaest! – bijesno je rekla.

  • Samo idi – rekla je majka. Samo naprijed.

Znala je da tako i misli.

Kada je pogledala treću fotografiju, srce je zaigralo. Centar glavnog grada snimljen iz vazduha. Osjetila je tajanstvenost, povezanost stvari, kada je shvatila da ako i četvrta slika bude mjesto gdje je nekada bila, njihove duše, njihova tijela, ostaće povezana i zajedno, do kraja ovozemaljskog bitisanja. Da, bila je ustreptala, vidio sam to, iako je staklo bilo prljavo. Nije se ona sjećala tih stvari. Mrlje u kupatilu, smrvljenog tijela na verandi vikendice. Nije se ni gledajući centar grada snimljen iz helikoptera sjetila da je zgazila (štikla je bila u pitanju) uholažu čekajući njega (da njega, o kome je mislila, koga je sanjala) da izađe iz kafića. Nije se sjetila toga. Ali srce joj je napunilo krvlju jedno drugo sjećanje, vezano za tu noć – kada su, već malo popili, šetali, šapnula mu je da želi da vode ljubav napolju, te noći. Iza trafo stanice, ušao je u nju otpozadi, uživala je.

Samo je još trebalo da se okrene i utvrdi da je bila i na mjestu koje predstavlja četvrta fotografija – da se okrene i pogleda. Kao u nekoj bajci, zatvorila je oči i pomislila: Ako sam bila i na četvrtoj slici, to je to, i nema greške. Okreće se ( kakav bi to kadar bio! usredsređen na njeno u tom trenutku skoro pobožno lice!) i pogleda – fotografija manastira. U prvom trenutku preplavi je radost – bila sam!, već u drugom, trećem (tako ti je to) radost nestaje – da li sam?

I dalje je gledam, ja koji znam odgovor na njeno pitanje. I znam koji je to manastir, ah te ekskurzije, ah svi ti manastiri nalik jedan drugom, nije ni čudo što ne može da bude sigurna, ali nije ni čudo da sam ja, ovakav kakav sam, potpuno siguran da jeste bila, ali i potpuno siguran da to ništa ne znači u smislu njene ljubavi (koja je, istina za volju, malo opsesivna, ali surov je svijet, to bi svi trebali da znaju). I vidim je kao što je sada gledam, kako, dok svještenik objašnjava značenje najpoznatije freske, svetac sa crkvom u rukama (kao maketa – pomislila je), kreće unatraške ka izlazu, ruka joj prelazi preko hladnog kamena i osjeti prelaz na osunčani dio gdje je kamen topliji i dodir je prijatniji, i tada se okreće da bi vidjela prag crkve, da ne bi slučajno zapela (uvijek se bojala tako u društvu da ne padne, da se ne spotakne i uglavnom joj se to i dešavalo, i što se više plašila sve je bilo gore), i u tom trenutku uholaža je iz rupe izašla na glatki kamen tačno da stigne da umre ispod njene patike. Na ulazu u crkvu i na đonu patike ostaci istog tijela.

Dobro. Ta opsesija je ponekad i simpatična. Čim je stigla kući (ćao mama, stigla sam) ulazi u sobu, uzima telefon. Dok telefonira u isto vrijeme pokušava da se svuče. Priča sa nekadašnjim školskim drugovima (oh, ma svi ti manastiri su isti! ko bi se sjetio!), stojim iza nje i znam da joj niko neće ponuditi pravi odgovor, možda da je slomila staklo, okvir i izvukla fotografiju, pa je pokazivala po kafićima i parkovima, možda bi se neko sjetio, ovako po opisu, he, ne biste ni vi, pokušava da objasni (šta će ti sad to!? nijesi zvala sto godina..), objašnjava da je riječ o opkladi (opklada? sjećaš li se kada smo se ljubili u autobusu, mogli bi da ponovimo to negdje, znaš da mi je žao što nijesmo..) i dok priča, jednu cipelu je skinula, pokušava da skine majicu preko glave, ali uspijeva da izvuče samo jednu ruku, vidim uholažu na njenom ramenu. U jednom trenutku uholaža kao da je sumnjala u pravac svog daljeg kretanja. Onda se popela uz kosu, dohvatila ušne resice i u trenu nestala u ušnoj šupljini.

Iz knjige priča Heroji

Ostavite komentar: