Između poetike i politike (Between Poetics and Politics)
Međunarodni skup pisaca (International meeting of writers) Beograd, 15-17. jun 2005. godine
Centar za kulturnu dekontaminaciju
Priredila Mirjana Miočinović u saradnji sa Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović
XIII dio
Vladimir Arsenijević: Kratka biografska beleška. Muharem Bazdulj je rođen 1977. godine, autor je pet knjiga. Od toga su tri zbirke priča i dva romana. Poslednji roman je Đaur i Zulejha. Živi u Travniku. Za knjigu po imenu Druga knjiga dobio je nagradu Fondacije Soroš, za najbolju knjigu priča u BiH. Dobio je još nekoliko nagrada. Urednik je sarajevskog časopisa Dani.
Muharem Bazdulj: Ja sam 1977. godište. Kažem to zbog toga da bih naznačio da se moj odnos prema Kišu razvijao u nekim ranim godinama i da je samim tim verovatno drukčiji od odnosa većine ostalih učesnika konferencije. Juče je moj prijatelj, takođe pisac Igor Štiks ovde govorio. On je takođe 1977. godište. I ranije smo razgovarali o Kišu, ali ne na ovakav, službeni način. Primetio sam kod njega neke vrlo slične valere svojim u kontekstu mog odnosa prema Kišu. Ja sam negdje u februaru ove godine, u vreme 70-godišnjice Kišovog rođenja napisao tekst u kojem sam pokušao da svoj odnos prema Kišu sažmem u formu jednog eseja. Pokušao sam totalno biografski da idem. Naime, Kiša sam prvi put čitao, mislim da sam bio šesti, eventualno sedmi razred osnovne škole, ili mlađi čak. U čitankama je tada bila „Priča o pečurkama“ iz Ranih jada. Iz nekog razloga su vjerovatno ti sastavljači programa mislili da je ta priča najprilagođenija nekom dečijem uzrastu. Međutim, već iz te priče meni je i kao dječaku bilo jasno da se Kiš kao pisac razlikuje od onoga što se obično stereotipno naziva dečiji pisac. Upravo ponukan „Pričom o pečurkama“, ja ću u vrijeme Kišove smrti pročitati Rane jade, i to ono malo BIGZ-ovo izdanje, na koricama je bila slika trogodišnjeg ili petogodišnjeg Danila Kiša. Sjećam se dobro, knjiga je koštala 69 dinara i imala je na poleđini citat iz intervjua gdje se porede Rani jadi, Bašta, pepeo i Peščanik u jednom likovnom kontekstu: da su Rani jadi skica, da je Bašta, pepeo crtež u boji, a da je Peščanik već freska. Međutim, taj neki odnos prema Kišu u jednoj običnoj ravni čitalac-pisac je kod mene, kao i kod Štiksa, kao vjerovatno i kod mnogih ljudi naše generacije, izmijenio rat. U ratu smo mi počeli u Kišu da prepoznajemo jednu vrstu uzorne figure, učitelja kako bi rekao Hemon. Ali, ima ona poznata fraza, Dostojevski je valjda upotrebio, oko „Šinjela“ Gogoljevog… kako su ruski pisci te generacije izašli iz Gogoljevog „Šinjela“. Ja možda ne bih rekao da su ti neki pisci moje generacije izašli, ne može se reći šinjela, ili iz Kišove cigarete, dima, štagod… ali da su upravo u Kišovoj poetici prepoznali neku vrstu jedinog časnog, jedinog ljudski dostojnog odnosa prema književnosti. To mislim da je neosporno. Ja ću sada da pročitam završetak svog teksta, koji mislim da može dosta lijepo da sažme to što sam mislio reći. 1995. godine rano je pao prvi snijeg. Sredinom oktobra, mislim baš 15. Išao sam iz škole uobičajenim putem, preko mosta, pa kroz park, kraj spomenika Antunu Mavraku. Snježna oluja pokidala je gotovo sve lišće s drveća. U rano poslijepodne tog petnaestog oktobra uvidio sam da je opalo lišće lipe, bukve, javora te jasena poleglo po snijegu cijelom površinom poput ćilima, a samo je lišće divljeg kestena bilo zabodeno u snijeg nalik zastavama s peteljkama kao jarbolima. „S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže.“ Sve dotad to je za mene bila tek prelijepa rečenica, no sad je postala i programski te po-etički poučna. Ako je Branko Miljković definirao poeziju stihom Najlepše pevaju zablude, Danilo Kiš suprotstavio mu se tezom da najljepše priča istina. Antun Mavrak pokraj čijeg spomenika rastu kestenovi rodio se 1899. godine u Travniku. Umro je krajem tridesetih godina u Moskvi postavši žrtvom Staljinovih čistki. Danilo Kiš napisao je predgovor za francusko izdanje knjige Karla Štajnera 7000 dana u Sibiru. Na početku ovog predgovora Danilo Kiš opisuje scenu koja se zbila juna 1956. u specijalnom vozu Moskva-Kijev. Putnici su Hruščov i Tito. U jednom trenutku Tito daje Hruščovu spisak 113 jugoslovenskih komunističkih funkcionera koji su bili u Sovjetskom Savezu i čija je sudbina nepoznata, i pita šta je s njima. Hruščov obećava odgovor za dva dana. Tačno za dva dana Hruščov će en passant saopćiti: Točno sto njetu. (Tačno stotinu nije među živima.) Trinaest je ovaj put bio sretan broj i među ovih trinaest bio je Karlo Štajner. Stotina je bila nesretna i među stotinom se našao onaj kome je usud kao godinu rođenja dodijelio onu s brojem 99: Antun Mavrak.
Tu, ispod divljih kestenova, kraj spomenika Antunu Mavraku, u snježno oktobarsko jutro, zbila se epifanija. Tu sam, mislim, shvatio šta mi Kiš znači. Najljepše priča istina, kao da mi je govorio, no uz istinu dokumenata valja prije svega vjerovati istini vlastitih očiju, vlastitog iskustva, vjerovati samom sebi. I tako treba pisati.
Četiri godine kasnije, u oktobru, objaviću svoju prvu knjigu i objaviću u Feral Tribuneu tekst Prorok Danilo povodom desete godišnjice Kišove smrti. Tih dana novine su više pisale o desetoj godišnjici rušenja Berlinskog zida. Napisao sam u svom tekstu, među ostalim, i ovo: „Godišnjica smrti Danila Kiša, dakle jedna po-etička godišnjica par excellence, poklapa se sa jednom političkom godišnjicom: godišnjicom rušenja Berlinskog zida. Pad Berlinskog zida označio je pad komunizma kao vladajuće ideologije, pad Varšavskog ugovora te rušenje velike ruske socijalističke imperije. A zbilo se to gotovo tačno na godišnjicu Oktobarske revolucije: devetog novembra 1989. Neko će se upitati kako to da se u novembru navršava godišnjica Oktobarske revolucije. No nema nikakve zabune jer i oktobarska je revolucija zapravo novembarska. Stvar je opet u onoj famoznoj razlici između julijanskog i gregorijanskog kalendara, razlici koja utemeljuje i postojanje dvaju Božića. Komunizam kao vladajuća ideologija postojao je sedamdeset dvije godine dosegnuvši valjda prosječnu dužinu ljudskog života. Kraljevstvo komunizma i nastalo je i propalo u oktobru. I ja se ovdje moram sjetiti onog kultnog i, kako će se pokazati, proročanskog Bonovog stiha iz 1981. godine: October and kingdoms rise and kingdoms fall… Najmonumentalniju osudu staljinizma napisao je upravo Danilo Kiš. Knjiga se zove Grobnica za Borisa Davidoviča. Ako su – kako kaže Biblija – trube srušile jerihonske zidine, Berlinski zid srušile su knjige. Na istočnoj strani Berlinskog zida jedna je ruka ispisala iste riječi koje su već jednom ispisane na zidu dvora babilonskog kralja Baltazara. Možda je to bila ista ruka (jer kako kaže Biblija tu ruku je poslao Bog), ali pouzdano je, međutim, da se onaj ko je protumačio ispisane riječi oba puta jednako zvao. Jer prorok Danilo protumačio je haldejske riječi babilonskom kralju Baltazaru na isti način na koji ih je Danilo Kiš protumačio komunističkim kraljevima. Na zidu dvora babilonskog i na zidu Berlinskom pisalo je: MENE, MENE, TEKEL,UPHARSIN; a na jeziku partikularnog ljudskog govora – kako kaže Drago Jančar – ovo znači: IZBROJEN, IZBROJEN SI, VAGNUT I RAZDJELJEN.
Prošlo je još pet godina, još pet mjeseci. Onaj dječak s naslovnice BIGZ-ovog izdanja Ranih jada danas bi imao sedamdeset godina. Mnogo je njegovih čitatelja u grobnicama, mnogo je njegovih knjiga otišlo u pepeo, zemlje i gradove prekriva noć i magla. Progonitelji su imali svoje pisce, svaki svoje, a svi su progonjeni imali svog pisca, samo jednog: Danila Kiša. Na kraju svog eseja o Danilu Kišu iz 1994. godine Suzan Zontag je napisala: „Nažalost, čast Evrope okaljana je u Sarajevu. Kiš i srodni mu pisci koji su progovorili protiv nacionalizma i etničkih mržnji koje su se ulijevale odozgo nisu mogli spasiti čast Evrope, bolju ideju Evrope. No, nije istina, da parafraziramo Audena, da velik pisac ništa ne potiče. Na kraju stoljeća koje je kraj mnogih stvari, i književnost je pod opsadom. Djelo Danila Kiša čuva čast književnosti“
Da, Danilo Kiš je spasio čast književnosti. Nema poetike bez etike, a dobra proza ne može se bazirati na laži.
„Pisac treba da sagledava život u celini. Da nagovesti veliku temu umiranja – kako bi čovek bio manje gord, manje sebičan, manje zao – a, s druge strane, da osmišljava život. Umetnost je ravnoteža te dve protivurečne misli. Dužnost je čoveka, pogotovo pisca, da ode sa ovog sveta ostavivši za sobom ne delo, delo je sve, nego nešto od dobrote, nešto od saznanja. Svaka napisana reč je kao postanje.“
Da, najljepše priča istina.
Nastaviće se
