Anatomija Fenomena

Dobro je da je bog ljubavi slijep, dovitljiv čovjek može mu nekad podvaliti [Tema: Kjerkegor]

seren-kjerkegor_520x320

Dnevnik zavodnika (9)

Dani prolaze. Viđam je, ali ne izmjenjujemo nijedne riječi; u njenom prisustvu razgovaram samo s tetkom.

No katkad u tišini noći provaljuje moja ljubav iz svoga skloništa. Uvijem se u svoju kabanicu, nabijem šešir duboko na lice i hitam k njenoj kući. Spavaća joj soba gleda na dvorište, njena kuća siječe ulični ugao, i tako mogu prozor motriti s ulice. Katkad se pojavljuje na prozoru, otvara ga i gleda gore k zvijezdama; ona ne sluti, da je netko promatra i zaista, taj što zuri preko k njoj, ništa joj i ne znači. No ja, kao kakav duh, ne napuštam mjesto, na kojem ona prebiva.

Svi moji planovi i smišljanja padaju, čitav se razum raspada u paramparčad, i moje grudi nalaze olakšanje u dubokim uzdasima. Ova su mi uzbuđenja potrebna, da se ne bih okamenio u krutoj sistematičnosti svojih postupaka. Drugi su danju kreposni, a grešni noću, a ja se danju pretvaram, a noću sam čisti plamen strasti… Ah, da me može vidjeti, zagledati u moje srce! Kad bi…

Kad bi ova djevojka znala sve, morala bi uvidjeti, da sam najpozvaniji od svih prosaca. Ona je suviše strastvena i duboka, da bi se zadovoljila srećom uobičajenog braka. Ne bi bilo nje dostojno, da postane žrtvom nekog običnog zavodnika; ali ako padne zahvaljujući meni, onda će je ono zanimljivo spasiti od sloma. Dakako, u odnosu spram mene mora da podlegne.

S Edwardom joj počinje bivati dosadno.

To je staro iskustvo: što čovjek ograničava svoj interes na uži krug, to može više otkriti.

Sada ponekad pažljivo prisluškuje moj razgovor s tetkom. Čim to primijetim udesim, da u mom govoru sijevne neki nagoviještaj na dalekom horizontu, čemu se onda čude i tetka i nećakinja. Ova vidi munju, ali ne čuje ništa; no ona čuje grmljavinu, ali ne vidi ništa.

U idućem trenutku teče sve opet svojim starim tokom.

Samovar pjevuši svoju sjetnu pjesmu, razgovor s tetkom dalje žubori kao kakav potočić — čini se, kao da su se poštanski konji, koji su se načas poplašili, opet vratili svome starom kasu. U takvim je časovima dnevna soba neprijatna, pogotovu za Cordeliju. Ona ne zna, šta bi sama sa sobom. Ako se obrati Edwardu, mora strahovati, da će ovaj iz čiste stidljivosti govoriti besmislice; ako se obrati nama, mora vidjeti, kako ravnomjernim udarcima kao batom obrađujemo našu temu — naš precizni mir djeluje tada nasuprot Edwardovoj nervozi kao mrcvarenje. Vjerujem, da ima nejasnu predodžbu, kako sam začarao njenu tetku, te se ona tako pravilno ziba u taktu, koji ja određujem. Ponekad mi čak dođe volja, da je povučem u naš razgovor, ali smatram, da još nije prikladno da učestvuje u tako ozbiljnim razmatranjima. (To je i sredstvo, da se na me razljuti.) Ona, dakle, šuti. Činim čak i male nepažljivosti prema njoj, što mora da je ljuti, no siguran sam, da će se njena ženstvenost uzdignuti čista i ponosna, kada za to bude vrijeme. Ja ne povređujem samo njenu ženstvenost time, što s njom ophodim kao s djetetom, već je samo neutraliziram; ne treba se tužiti, što se ne razumije u tržne cijene, ali mora je ogorčiti, što mlad čovjek može tako dušmanskom ustrajnošću pričati o takvim stvarima i ne vidjeti ženu u njoj. Tetka se mojom pomoću uspinje s jednog vrha na drugi. Još komadić tim putem i postat će fanatična.

Za sve to ima meni zahvaliti. Samo ne može razumjeti, zašto ne odaberem neko zanimanje. Stoga spominjem — kada je god u našim razgovorima riječ o nekim slobodnim mjestima — da bi upravo ta pozicija bila izvrsna za mene i raspričavam se o tome s užasnom opširnošću. Cordelia osjeća ironiju — baš je to ono, što želim.

Edward je, da govorimo iskreno, vrlo monoton. Sve započinje krivo, a uvijek je pristalo i čisto dotjeran. Samo iz prijateljstva prema njemu dajem svojom vanjštinom i ponašanjem naslutiti neku aljkavost.

Pomalo mi postaje nepodnošljiv taj Edward. On uopće ne zna, kamo bi sa svojim osjećanjima zahvalnosti, uvijek hoće da mi se zahvaljuje. II n’y a pas de quoi.

Mirujte! Već se cijelo jutro igrate; prvo ste navlačili zavjese, drmusali bušu, trgali zvonce, kucali na okna, ništa vam nije odviše rđavo, samo ako vam može poslužiti da budete zapaženi. Hoćete li možda, da izađem? Svakako, vrijeme je lijepo, ali nisam pravo raspoložen; ta ostavite me na miru, zar ne možete sami u šetnju, vi, objesni vjetrovi? Zabavljajte se s mladim djevojkama, kao što je to već vaš način, vi uličnjaci! Nitko se ne umije tako zavodljivo umiljavati oko nekog lijepog djeteta kao vi. Sta mu pomaže da se okreće i obrće, ne bi li se oslobodio vašeg zagrljaja… Možda čak i neće, jer vaš zagrljaj blaži i hladi vruću krv. Bježite do vraga, dajte mi mira! Što, to vam nije po volji? Vi to ne činite sebe radi. Dobro, idem s vama. No postavljam dva uvjeta. Prvo, vani u Kongens Nytorv stanuje neka vrlo lijepa mlada djevojka, ali je toliko bez ukusa, da me neće ljubiti, čak tant pis ona ljubi drugoga i ne stidi se da s njime šeta ruku pod ruku. U jedan će sat doći po nju — prijeđimo na stvar, prijatelji moji, morate mi obećati, da će najbolji duvači među vama zaposjesti položaj oko kuće i čekati, dok ono dvoje ne stupi na ulicu. U onom trenutku, kad budu zaokrenuli u Kongensgade, cijela se rulja mora baciti na njega, da mu, uz dužno poštovanje, skine šešir s glave i da ga kotrlja pred njim umjerenom brzinom, tako da može bez po muke trčati za njim. Nikako ne brže, već toliko, da ipak stalno vjeruje, kako će ga idućeg trenutka dohvatiti — pa čak neće pustiti ni njenu ruku, na taj način natežite njih dvoje kroz cijelu Veliku Kongensgade, uz obalu sve do Höibropladsa. Kako to dugo treba trajati? Pola sata. Točno u jedan i po naići ću ulicom Östergade. Oni stoje baš nasred trga i odlučuju se za posljednji juriš. Sad njoj skinite šešir, malo je raščupajte, natežite je malo za kraj šala, dok se njegov šešir mora penjati sve više i više kao neka zastava.

Ukratko: izvedite to tako zlobno, da cijenjena ulična publika (a među njima dakako i ja) prasne u bučni smijeh, da psi zaštekću, a čuvar na tornju da stane zvati na uzbunu. U tom se trenutku pobrinite, da mi njen šešir doleti. Bit će mi veliko zadovoljstvo, da joj ga predam, pun poštovanja. Što se tiče ostalog — naređujem vam da nikad ne pređete granicu pristojnosti i da ne namučite kakvo lijepo djevojče — uostalom, možete se našaliti, ali vi ste mi odgovorni, da će se smijati, ali ne i razbjesniti. Teško vama, ako prekoračite moje dopuštenje!

A sada naprijed, dođite i budite pripravni. U potragu za mladošću i ljepotom! Morate mi pokazati ono, što sam već toliko puta vidio, a što mi ipak nikad neće dosaditi da gledam — pokažite mi ljepuškastu, mladu djevojku; otkrijte mi nešto od njene ljepote, ali tako da se to i njoj dopada; udesite eksamen tako, da i njoj bude drago! Ja ću ići niz Bredgaden, i vi prema tome imate vremena do tri sata, da pokažete vaše vještine.

Ah, eto gdje već dolazi takvo jedno mlado dijete u punom sjaju — dakako danas je nedjelja. Naprijed, pristupite joj umiljavajući se oko nje. Blago klizite preko nje i zagrlite je! Ah, kako joj se obrazi rumene, kako se usne jače crvene, kako joj se grudi nadimlju!

Zar nije užitak, lijepo dijete, udisati taj svježi zrak?

Tanka vrpca na vjetru leprša kao listić, i kako krepko i punim grudima udišeš zrak! Više djevojka ne korača čvrstim korakom, laka struja zraka nosi je kao oblak…

Jače, više daha, ej, vi! Sad je skupila snage, pritišće ruke uz tijelo, pokriva grudi, da se ne bi kakav nasrtljivi udar vjetra prokriumčario pod laku odjeću…lice svijetli svježim rumenilom, oči je stisnula, sigurniji je ritam njena hoda. Opasnost je čini lijepom. Zar ne bi svaka mlada djevojka morala biti zaljubljena u vjetar? Nikakav muškarac ne umije je tako uljepšati kao što to umije vjetar . . .

Sad se malo nagnula naprijed, gleda u vrhove nožnih prstiju. Stoj! Ne dalje! Već se haljine nadimlju, tijelo joj gubi pravilnu liniju obrisa… No, zar nije užitak dozvoliti, da takva rashlađujuća jeza prijeđe preko tijela, kada je malo užareno? Zar čovjek zbog životne radosti i zahvalnosti ne bi zagrlio čitav svijet?

Sada se obrće i ide koso protiv vjetra. Naprijed, sada jedan snažan udarac, da bih mogao ugledati ljepotu njenih oblika! Još jače, neka se tkanina jače priljubi uz tjelo. Previše! Previše! Već je stav ružan — šteti skladnosti držanja, kad je korak sputavan. Sada se vraća nazad. Nov napad! Dozvolite da iskuša svoju snagu. Dosta! Već joj uvojci lepršaju zrakom. Hoćete li slušati? A tko to dolazi? Na suprotnom nogostupu? Ukorak?

No, to baš nije ništa naročito — šetati pod lijevom rukom sa budućim gospodinom šurjakom. To je za mlade djevojke otprilike isti položaj, kao što je za mladiće mjesto pomoćnog pisara. Doduše, i pomoćni pisar može napredovati, dobiva svoj pisaći stol u uredu i od slučaja do slučaja može surađivati. Šurjakinji ne ide tako lako. No zato se ne napreduje tako sporo, valja se samo potruditi u neki drugi ured… Naprijed, tuš! Kad se ima čvrsto uporište, tada se može nešto i podnijeti. Napad po sredini… dakako, krila zaostaju…

Sada je ukotvljen. Još se može oduprijeti vjetru, zato je dovoljno jak, dovoljno težak, da se ne da podignuti…Hrabro se potiskuje naprijed i odaje, da ima težinu, koja je vrijedna poštovanja. Takav otpor ljuti djevojku…

Da li je po volji dobar savjet, moje dame? Jednostavno pustite ruku budućeg gospodina supruga ili šurjaka, osamostalite se, vidjet ćete, da je to mnogo veselije! Sada, vi vjetrovi, ne tako jako! Kako mala uživa u prijateljstvu vjetra, kako poskakuje niz ulicu u plesnim figurama! Koja bi vas plesna glazba mogla dovesti u tako veselo raspoloženje?

No vjetar ne popušta, naprotiv. Punim jedrima nas tjera naprijed! Da li bi valcer mogao neku mladu djevojku tako ponijeti? A ipak nas vjetar ne umara, on nas nosi dalje… Sada se mala okreće svome šurjaku. Sigurno i malo otpornosti ima svoju dobru stranu; čovjek se rado malo i bori, da bi posjedovao ono, što voli. Zar to nisam dobro udesio? S vjetrom u leđa može se proletjeti čak kraj dragoga; puše li nam u prsa onda se čovjek osjeća prijatno uzbuđen i leti ususret dragom; štaviše osjeća se krepkijim i zavodljivijim nego inače. Vjetar hladi plod usana, koje je najbolje uživati ohlađene (jer je ona tako vruća), kao što i sekt najbolje užari krv, kada je na ledu hlađen.

Kako se smiju i šale! Vjetar im otima riječi s usana, opet se smiju, odupiru se, drže šešire i gledaju dolje u noge. Mir, odmorite se malo, inače će djevojka postati nestrpljiva i počet će se ljutiti! Živio, tako valja, desnu nogu pred lijevu. Kako ona hrabro gleda u svijet! A koga to vuče pod rukom? Zaručnika? Deder, da vidimo, dijete, što si to ubrala sa stabla života… no čini se, da je posvema upotrebljiv. Uostalom, to je tek prvo razdoblje vjereništva. Možda ga voli, takve stvari događaju se ovako: ona ga ljubi ravnomjerno, dakle ona ga ljubi, kao što bi mogla svakog drugog ljubiti. Naprijed, gruni vjetre iznova! Neka lepršaju vrpce sa šešira!

Ah, te mlade ljubavi. Koliko očekivanja! Ali kad jednom treba iz te vjenčane koprene skrojiti svakodnevni haljetak, tada nedostaje tkanine, i sve zajedno čini dobrano prosto. Sigurno, tko ima hrabrosti da učini korak, koji je odlučan za čitav život, taj se neće kloniti ni pred vjetrom. Tko u to sumnja? Zašto tako žurno, djevojče malo? Vrijeme će te još naučiti svačemu.

Naprijed vjetrovi! Zahvatite! Kamo li je samo dospjela maramica? Brzo, sad ćemo odmah imati bjegunca. Tako!

Oh, sad se još odriješila i vrpca od šešira. Gospodin Budući, nalazi, da je to malo nezgodno. A sad još nailazi neka prijateljica, koju bismo morali pozdraviti.

Srećemo je prvi puta, pošto smo se zaručili. Mi se šetamo niz Bredgade prema Dugoj Liniji baš zbog toga, da bi se službeno pokazali kao vjerenici. Supruzi moraju prve nedjelje iza vjenčanja poći u crkvu, a vjerenici na Dugu Liniju. Da, mnoge zaruke dospijevaju na duge linije… pazite! Ta taj vaš šešir je prava zamka za vjetar. Držite ga čvrsto i nagnite se naprijed! Strašno, sad je prijateljica prošla i niste mogli primijetiti pobjednički izraz lica, koji zaručena djevojka mora pokazati nezaručenoj. Vjetre, sad malo lakše! Sad dolaze lijepi dani… kako se grčevito uhvatila za dragoga!

Okreće se prema njemu, podiže oči k njemu i raduje se nad svojim blagom, svojom srećom, svojom nadom, svojom budućnošću! Djevojko, djevojko, ti tome pridaješ suviše značenja! Samo meni i vjetru može on da zahvali, što izgleda tako snažno i sjajno! Pa i ti, čak i ti sama moraš meni i vjetriću biti zahvalna! Zar ti nismo sa čela odagnali laki oblačak brige? Zar te nismo osvježili i podali ti draž čeznutljivih slutnji? Jeste, vidim na tebi, mala moja, da je i tebi poručnik miliji od kandidata. Vidim to u tvome pogledu… nećeš imati ništa od nekoga, koji bi vječno čučao u sobi. No zašto baš poručnik? I kandidat će, kad jednom položi ispit predstavljati valjana čovjeka. Ja vas doduše ne mogu poslužiti ni nekim oficirom ni kandidatom, ali možda ćete se zadovoljiti s nekim temperamentnijim osvježenjem. Dunite malo vjetrovi! Tako valja, sada vam je svileni šal spuznuo sa ramena i sada polako koračate. To vas rashlađuje, zar ne? Obrazi nisu više tako rumeni, a sjaj očiju popušta. No, strpljenja, možda ipak još pronađemo poručnika?

No, i vi ste mi neki par! Na vama se vidi, da ste određeni jedno za drugo. Siguran hod, sklad svih pokreta, sve to ukazuje na uzajamno povjerenje. Ni lakomislenosti, ni gracije. Solidno i pripremljeno za dugo, to opravdava očekivanja i navikava obostranom poštovanju. Kladim se, da vam je geslo: čitav život — jedan put. Ruka pod ruku u dobru i zlu, to vam odgovara. Tako je savršena ta harmonija, da dama odustaje čak i od svog prava da hoda po nogostupu. No sad je jedan i po . . . Prema Höibro trgu! Čudnovato, kako se može točno unaprijed odrediti razvoj nekog čovjeka. Doduše, u ovom slučaju su stvari naročito jednostavne. Kad djevojka ne bi bila tako zdrava, ne bi se taj zadatak mogao tako točno riješiti. I to tako pravilno, da je to skoro izuzetno!

Koliko god svemu pristupa skromno, ipak je nesvijesno prilično pretenciozna. To sam uvidio tek danas, dok je ulazila. Vjetar je duvao tako snažno, da je jedva otvorila vrata. Otpor je nije ljutio već samo izazvao, da pokaže svoju snagu. Ona zaista nije neka od onih siromašnih stvorenja, koja su tako nježna, da ih se čovjek jedva usuđuje ozbiljno pogledati. Za mene je pravi užitak, da kao kakav liječnik promatram simptome njenog razvoja. Sada se počinjem približavati i pripremam napad.

Odmah sam počeo strateškim manevrom. Okrenuo sam stolicu za devedeset stupnjeva i sada joj više ne pokazujem leđa nego profil. Također povlačim i nju u razgovor, obraćam joj se, izvučem iz nje poneki odgovor. Ona je strastvena i traži nesvakidašnje, a da uslijed budalaste taštine ne smjera apartnome. Kažem nekoliko ironičnih riječi o gluposti ljudi, o njihovu kukavičluku i mlakom držanju — to ostavlja dojam. Sigurno je, da bi ona jednom htjela upravljati sunčanim kolima, kako bi se isuviše približila zemlji i opržila malo ljude. No ja pazim na to, da se suviše ne približimo, također ni duhovno; još nije vrijeme sazrelo. Ona još mora ojačati, prije no što će se smjeti nasloniti na me. U jednom trenutku, ali samo u jednom kratkom trenutku, moglo joj se pričiniti, kao da sam htio da joj otkrijem nešto malo moje tajne. Ne, prvo mora da se razvije.

Duša joj mora postati gipkija, mora se osjećati toliko snažnom, da povjeruje, kako bi mogla podignuti svijet iz njegova ležišta. Razabirem dovoljno iz njenih odgovora i pogleda, da već napreduje. Jednom je zasjala u njenom oku tolika energija, da bi se čovjek mogao od nje uplašiti.

Ne, ništa ne treba da mi je dužna. Neka bude slobodna, jer samo u slobodi su ljubav, naslada i ugoda neuporedive. Sigurno je, da ću ja sve tako udesiti, da će mi na koncu pripasti nekom vrstom prirodne nužnosti, no ne treba mi pripasti težinom, već da gravitira kao duh duhu. Hoću da je imam, ali ne kao teret — to bi bilo odvratno: ne smije se objesiti o mene, ne smije me svime opteretiti. Među nama se smije odigravati samo igra slobode. Ne smije me teže pritiskivati, no što lagana plesačica pritišće ruku plesača.

Suviše se bavim Cordelijom. Gubim ravnotežu — ne onda, kada stoji sučelice meni, već kada sam s njom, tako reći, nasamo. Katkada čeznem za njom, ne zato da bih s njome prozborio, već da bih letimično ulovio njenu sliku; šuljam se za njom, kada izlazi, ne zato da bi me vidjela, već zato da bih je ja vidio. Preksinoć smo se istovremeno opraštali od Baxerovih. Pratio ju je Edward. Oprostio sam se, skrenuo u neku pokrajnu uličicu, u kojoj me čekao moj sluga s kabanicom i mekanim šeširom, izmijenio sam navrat nanos svoju odjeću i poletio stramputicom za njima. Tako sam je još jednom vidio, a da ona nije ni slutila. Edward je bio nijem kao i uvijek.

Sigurno je, da sam zaljubljen, ali srećom ne na uobičajen način. Inače uopće ne bih ni započinjao.

Dobro je, da je bog ljubavi slijep, dovitljiv čovjek može mu nekad podvaliti. Treba paziti na to, da se ostane budan, uvijek se mora znati, kakve utiske primamo, i kakve sami ostavljamo. Tako se istovremeno može biti zaljubljen u više njih, jer se svaka voli na drugi način.

Ubogo je ljubiti jednu, banalno je ljubiti sve; živjeti, uživati znači poznavati samog sebe i voljeti onoliko, koliko je to moguće, nastaniti u sebi sve moći ljubavi i svaku ponuditi njoj odgovarajućom dijetom.

Seren Kjerkegor

Nastaviće se

Ostavite komentar: